Traži

Büro 24/7 intervju: Peter Lindbergh

Büro 24/7 intervju: Peter Lindbergh

Jedan od najvećih svjetskih fotografa uoči zagrebačke izložbe...

Urednik: BURO.


Fotografija: Tonči Antunović/Peter Lindbergh

Tonči Antunović razgovarao je s Peterom Lindberghom u New Yorku u veljači 2014.

Za točno četiri dana, u utorak 08. travnja u 11 sati, u zagrebačkoj Džamiji otvorit će se samostalna izložba velikana modne fotografije Petera Lindbergha. Umjetnik prvi puta dolazi u Zagreb s dva koncepta koja je objedinio u jedan impresivan postav naziva "Images of Women" i "Unknown". Povodom njegova dolaska i prve izložbe u ovom dijelu Europe nakon 1998. godine, sa slavnim umjetnikom je razgovarao Tonči Antunović.

Kako ste danas?

Odlično, hvala na pitanju. Snijeg u New Yorku je uvijek tako uzbudljiv.

Kojim ste povodom ovoga puta u New Yorku?

Danas sam došao zbog gala večere koju amfAR organizira u Ciprianiju na Wall Streetu. Zbog svog doprinosa kroz fotografiju i donacije zaslužio sam počasnu nagradu. Svi će biti tamo i drago mi je da se iz godine u godinu prikupi između 5 i 10 milijuna dolara za istraživanja o AIDS-u.

Puno putujete?

Da. Suludo puno.

Je li vam sada, s obzirom na godine, teže putovati?

Nije. Ja sam treća osoba Air Francea po broju letova. Ne znam tko su ostala dvojica, možda Marc Jacobs. Nije problem jer putujem prvom klasom pa je vrlo udobno. Ne znam, da moram putovati u nižoj klasi vjerojatno bi bilo teže, ali ovako mi nije ni najmanji problem.

Jeste li uzbuđeni zbog izložbe u Zagrebu?

Jako sam uzbuđen, prostor je divan! Jako mi je draga ideja kružnog prostora.

Je li to vaša prva izložba u kružnom prostoru?

Da, prvi put. Cijeli prostor galerije mi je divan. Taj divan vanjski prsten, Galerija Bačva, unutarnji prsten, ta divna kupola... Prelijepo je. Takav koncept mi je izazov i zato mi je dodatno draži. Kad imate nekoliko soba kao u klasičnim galerijama, morate grupirati radove na način što želite pokazati prvo, što drugo, a što posljednje. U kružnom prostoru postoji samo jedna odluka. Zapravo je vrlo jednostavno postaviti izložbu.

Hrvatskoj publici ste odlučili prikazati serije "Images of Women" i "Unknown". Zašto baš te dvije koncepcije?

Zato što su "Images of Women" radovi koji datiraju gotovo od samog početka mog rada u modnoj fotografiji. Zapravo ne od početka. Negdje od 1984. i kampanje za Commes de Garçons do 1995. godine. Tada sam napravio prvu izložbu "Images of Women" i knjigu. I ta je izložba do dan danas manje-više ostala ista. Umjesto dodavanja radova počeo sam raditi na novom projektu. Htio sam da prva izložba ostane netaknuta i htio sam da se u nju ne dira. Trenutačno radimo na drugoj knjizi koja će se zvati "Images of Women II" koja počinje od 1995. do danas. Što se serije "Unknown" tiče, većina radova je bila napravljena od početka 2000. Kako je 2000. godina došla kao početak novog milenija, to je ujedno bila prekretnica i u mom radu. Htio sam prebaciti fokus sa žene na fotografiju. Prije toga sam uglavnom nastojao definirati ženu tog perioda. Serija "Unknown", koja se u početku zvala "Invasion" započela je s vrlo ciničnim fotografijama invazije Marsovaca. Futurističke slike napravljene u retro stilu, svjetla koja se spuštaju, Marsovci koji nastupaju... podsjećaju malo na futurističke filmove sedamdesetih i osamdesetih.

Gledajući u kontekstu vremena, fenomen supermodela je tada već pomalo bio izblijedio i htio sam raditi nešto drugo. Ljudi me danas pitaju je li moguće da se fenomen supermodela ponovi? Ja im odgovaram da nije jer je pojava današnjih supermodela zasnovana na ideji supermodela iz devedesetih. Kada su se te djevojke pojavile u devedesetima one su bile revolucija ženi prije njih. Modeli danas su jednako atraktivni i lijepi kao i devedesetih, ali one ne predstavljaju promjenu kao što su to predstavljali supermodeli 90-ih. Kada se Linda Evangelista pojavila, ona je predstavljala suprotnost i promjenu ženi koja ju je prethodila

Kada su se supermodeli pojavili... Tu priču sam ispričao toliko puta, ali hajde da je ispričam još jednom. U to vrijeme nisam želio raditi za američki Vogue jer jednostavno nisam volio ženu koju su oni predstavljali. Jednom prilikom sam imao sastanak s Alexanderom Libermanom, urednikom editorijala Voguea koji mi je rekao: "Čovječe koji je tvoj problem, zašto ne želiš raditi s nama? Zar ti ne znaš tko smo mi?" Odgovorio sam mu: "Da, znam, ali ja jednostavno ne mogu i ne znam fotografirati tu ženu koju vi predstavljate". "OK", odgovorio mi je, "uzmi kojeg god želiš modela, dajem ti slobodu da izabereš i urednika. Pokaži nam što želiš i kako ti misliš da bi djevojka u Vogueu trebala izgledati." U to je vrijeme urednica još bila Grace Mirabella. Vratio sam se s fotografijama djevojaka u jednostavnim bijelim majicama koje smo snimili u L.A.-u. Donio sam fotografije Liebermanu i on me pitao: "Što želiš da napravim s tim fotkama?" Grace je bila vrlo uznemirena: "Što je ovo? S ovim ne možemo napraviti ništa". I što su oni napravili?! Odsjekli su djevojkama glave i postavili fotografije kao editorial na dvije stranice, između reklama, s naslovom: "Easy Day on the Beach". Fotografije su nakon toga završile u ladici. I što su s time napravili? Propustili su revoluciju. Na tim fotografijama su već bile i Christie, Linda i Tatiana, a nakon toga su došle Naomi i Cindy. Nakon nekoliko mjeseci, Grace Mirabella je otpuštena i na njeno je mjesto stigla Anna Wintour. Kad je Anna došla na poziciju urednika sve je bilo drugačije. Danas se pitam i zanima me samo je što je Lieberman tada mislio o tim fotografijama. Osam mjeseci nakon tog Anna je vidjela fotografije, nazvala me i rekla mi je: "Peter, dat ću ti naslovnicu i 20 stranica. Imaš slobodne ruke napraviti što želiš. U studenom 1988. izašla je naslovnica koja je predstavljala revoluciju. Već u siječnju 1990. britanski Vogue me tražio naslovnicu koja će pokazati budućnost devedesetih.

Peter Lindbergh, Vogue UK 1990.

To je bio službeni početak supermodela?

Da, ja tu naslovnicu zovem njihovim rodnim listom. Nakon toga su svi skočili za njima.

Zasitite li se ikad radom s modnom fotografijom?

Ja modu ne vidim. Moda nije moj fokus. Ako potražite arhiv mojih fotografija teško da ćete pronaći što su modeli nosili. Naci ćete ime, suradnike, lokaciju, ali rijetko odjeću koju nose.

Izjavili ste da je umjetnost način da pojedinac izrazi sebe? Što vi želite izraziti svojom fotografijom?

Volim definirati ženu, to je na neki način ljubavno pismo toj ženi. Želim pokazati kako je ja vidim. I to je taj izazov pred kojim sam se našao 1998. kad mi je rečeno: "Stvori tu ženu, definiraj je!" i to je ono što volim. Ne želim prototip žene koja radi propagandu za određeni lifestyle.

Kad već spominjete propagandu, u rujnu 2012. u izdanju talijanskog Voguea s Millom Jovovich na naslovnici koristili ste rad Jenny Holzer i njezine transparente. Je li revolucionarna Milla Jovovich predstavljala "ženu dvijetisućite"?

Ne mislim da je. To je serija fotografija koju mi je bilo zabavno raditi. Pitao sam Jenny smijem li to koristiti, složila se. Bilo mi je zanimljivo staviti njene slogane u tu masu ljudi i prikazati visoku modu u tom, malo drugačijem kontekstu.

Peter Lindbergh

Vratimo se malo na "Unknown". Vjerujete li da život postoji izvan naše planete?

Naravno. To je 100 milijuna posto sigurno.

Dvije žene koje su bile od izrazite važnosti za vašu karijeru su Liz Tilberis i Anna Wintour, obje čelnice vodećih svjetskih modnih magazina. S kojom vam je jednostavnije bilo raditi?

Njih dvije su dvije potpuno različite price. Liz Tilberis je došla na poziciju urednice Harper's Bazaara bez obaveze da skuplja novac za svoj magazin. Anna je pred sobom imala veliki pritisak izdavača koji su očekivali zaradu. Upravo zato je morala biti puno striktnija i rigoroznija sa suradnicima. Anna je znala što je željela, imala je jasno zacrtani cilj, ojačati modnu industriju, osnažiti časopis. Liz je bila fantastična žena. Svi su je voljeli. Svi smo imali potpunu slobodu raditi što smo željeli. I to se vidjelo u izgledu časopisa. Izgledao je vrlo umjetnički. Kad je to sve krenulo, američki Vogue je u usporedbi s Bazaarom izgledao kao katalog. Ali to je nekako i razumljivo. Ana je morala prodati časopis masama iz supermarketa. Ona si nije mogla dozvoliti tu slobodu. Ono što je bilo dobro je da je Bazaar forsirao Vogue da se kreće više u umjetničkom smjeru i Anna je to inteligentno shvatila. Uvijek je postojao mali rat između Condé Nasta i Hearsta, a ja sam bio između dvije vatre.

Često koristite cigarete na fotografijama? Zašto?

Ljudi puše jer vole pušiti. Zašto ih ja koristim razlog je vrlo jednostavan. Kad stojite naslonjeni na zidu za fotografiranje što radite? Ništa. Kad pušite to objašnjava sve. Imate izgovor za biti tamo. Danas kad na snimanjima ne smijemo koristiti cigarete, koristim šalicu kave. Kada modeli drže cigaretu u rukama zanimljivo mi je gledati ih kako im se mijenja stav, sve je potpuno drugačije.

Improvizirate li puno u radu?

Vise nego puno, iako tako ne izgleda. Što god mi pripremimo, čak i najveće produkcije, kad dođe trenutak za snimanje, a ja uočim nešto neočekivano, otvoren sam za improvizaciju ako izgleda bolje. Matisse je znao aranžirati svoje cvijeće satima i kad bi ih konačno uredio, pogledao, okrenuo bi vazu na drugu stranu i krenuo slikati. To je nešto što uvijek morate imati na umu. Kad radite editorial nije isto kao i s reklamnom fotografijom. Koliko puta se dogodi da ste na setu i iznad vas su predivni oblaci ili čak pada kiša, ali ako naručitelj želi sunce, on želi sunce i vi tu ne možete napraviti ništa.

Jeste li kritični prema svom radu? Tko vam je najbolji kritičar?

Jako. Sam sebi. Nitko mi ništa ne može reći, pogotovo kad snimam. Kad je dobro, ja znam da je dobro i kad nije dobro, znam da nije dobro.

Imate li strast prema još nečemu osim fotografije?

Da. Geopolitici. Nekad je to bio film, ali danas polako gubim interes za film.

Zanimljivo, ali filmovi Wima Wendersa ili Fritza Langa su vam bili velika inspiracija. Možete li danas navesti neko ime koje bi vam bilo režiserski zanimljivo?

Rad Wima je bio posljednji koji me je potpuno usisao. Senzibilitet Wima Wendersa ili Fritza Langa je nešto s čim sam ja mogao raditi i u čemu sam se mogao potpuno prepoznati. U današnjim produkcijama ne vidim takvu inspiraciju.

I za kraj Peter, što je za vas život?

Činiti dobro. Empatija i suosjećanje.


Tekst i fotografije: Tonči Antunović

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor