Search

Grgo Zečić: Modna cenzura

Grgo Zečić: Modna cenzura


Kad sam se posljednji put uhvatio ukoštac sa sličnom temom tadašnje uredništvo portala mi je cenzuriralo kolumnu

U jednom trenu bila je objavljena, a nakon nešto više od sat vremena dobar dio bio je jednostavno cenzuriran. Razlog je bio "pritisak" pojedinih pripadnika domaće modne zajednice koji su se uhvatili mobilnih uređaja i laptopa u roku od tridesetak minuta. Kolumna se inače nikad ne cenzurira. Glavni urednik ima pravo objaviti ili ne objaviti kolumnu, ali u nju ne smije dirati jer izražava isključivo stajalište autora. Nije toliko tragična situacija što me se cenzuriralo, nego je tragično komična situacija što me se cenzuriralo zbog modne kolumne. Čovjek bi pomislio da sam ugrozio nacionalnu sigurnost zemlje ili da sam napisao nekakav opasan pamflet. A ja pisao o domaćoj modnoj sceni. Možda sam u toj maniri trebao kontaktirati Hrvatsko novinarsko društvo da me zaštiti od domaćih modnih magova. Činjenica da me se cenzuriralo zbog teksta o modi je fascinantna.

U tom trenutku sam bio korak od odlaska s portala, Ali sam ostao Ovdje sam od samog početka, Miroslavu Dumu izuzetno cijenim, a tu je i dio dalmatinskog dišpeta koji mi nije dao da tek tako odustanem. Dolaskom novog uredništva nove kolumne su bile izrazito kontroverznije, neke od njih su mi donijele dobre komentare, neke od njih e-mail prijetnje. Ovaj drugi dio totalno ne razumijem. Komentari su pravo svakog čitatelja, ali oni osobni, zločesti nisu pravo, već uzaludan pokušaj sabotiranja integriteta kolumnista. Već sam pet puta napisao da me "modna elita" Hrvatske uglavnom ne podnosi. Ruku na srce, nikad me ni nije podnosila, ali taj podatak, kad bolje razmislim, ne bi trebao biti značajan jer tu "elitu" čini desetak ljudi. Neki frustrirani, neki malo manje, neki sretni, neki nesretni...

Ponavljam, svatko ima pravo komentirati pa eto čak i oni s niskim udarcima, ali tražiti da me se cenzurira zbog kolumne o modi u vremenu u kojem danas živimo graniči sa zdravim razumom. Zapravo ne graniči. Prešlo je granicu. Bilo bi krajnje licemjerno od mene reći kako nisam bio aktivan pripadnik domaće modne scene. Jer sam skoro više od dvije godine bio blisko povezan s jednom od domaćih modnih manifestacija. Možda i preblisko, kada pogledam s udaljenosti. Jesam li sam uvijek bio u pravu? Ne. Apsolutno ne. I danas se nađem u situacijama kad nisam u pravu. Dakle, sudjelovao sam u nekakvom formiranju domaće modne scene sve do negdje sredine 2010., ali tad već na freelance bazi, jer sam u isto vrijeme vukao kutije u Londonu. Koliko god se slagali ili ne slagali s nekim ili s nečim, složit ćemo se da vrijeme radi svoje. Ne kažem da se ljudi s godinama drastično mijenjaju, ali sazrijevaju ili barem pokušavaju.

Moja percepcija modne scene kod nas, dok sam na istoj radio, bila je jednostavno krivaNa prve revije u Pariz otišao sam u veljači 2007. i otad gotovo na redovitoj bazi odlazio u Pariz. Ali tada sam bio klinac s nepunih 20 godina. Dvadesete su uglavnom pune iluzije i zbunjole. Stoga sam i ja živio u iluziji da se zbilja možemo pokrenuti i postati lideri regije po pitanju mode. Ali nismo. Postali smo lideri regije po broju kolekcija i po broju tjedana mode. U posljednjih šest mjeseci na tri nacionalna tjedna mode prikazano je oko 60 kolekcija. Ova brojka ne uključuje regionalne modne revije kao što je Montura u Splitu. Ako bismo uključili sve zajedno, onda bismo se popeli na brojku od gotovo 80 kolekcija. U šest mjeseci. U zemlji od četiri milijuna stanovnika. Od tih 60 kolekcija možda desetak ide u konkretniju produkciju. Čemu služe ove ostale? To je pitanje na koje mnogi ne žele čuti odgovor.

Elle Srbija

Nije ova simptomatika tipična samo za Hrvatsku. I Srbija ima svojih par različitih tjedana mode, ali tržište je veće. Broj modnih magazina je veći, dok je srpski ELLE možda najbolji modni magazin na našem području. Tu je čak i srpski Harper's Bazaar, Esquire, još nekoliko mjesečnika, ali i redoviti prilozi u nacionalnim dnevnicima koji imaju svoje redovite modne stranice. U Hrvatskoj de facto postoji jedan modni, odnosno lifestyle magazin, a to je Storybook. Dakle, na tržištu preplavljenom dizajnerima postoji samo jedan kvalitetan modni magazin gdje možete pogledati kvalitetne editoriale i pročitati edukativne modne tekstove.

Nije Hrvatska jedina po pitanju poplave modnih dizajnera Fenomen je to koji raste u svijetu. Ali hrvatska ekonomija se ne podiže s koljena već sedmu godinu za redom, imamo jedan kvalitetan modni magazin i jedva desetak dizajnera koji prodaju. Među onima koji prodaju svoju odjeću nalaze se dizajneri poput Aleksandre Dojčinović, Ivice Klarića, dvojca ELFS i još nekolicine među kojima su i domaće legende poput Ksenije Vrbanić koja najviše prodaje u inozemstvu. Izuzetno dobro se prodaje i Jolie Petite by Ljupka Gojić. Nema potrebe da sada skočite i kažete da je to sukob interesa jer već sezonama nisam u ulozi nikakvog PR-a ili bilo kakvog konzultanta za brend. Haljine izvrsno prodaje Matija Vuica iako se, ruku na srce, radi o komadima koji su "inspirirani" više-manje couture kolekcijama Givenchyja i često radovima Alexandera McQueena. Izvanredno fotogenične haljine, ali izvedba, materijali i originalnost su upitni. No, to je već stara priča. Sada idemo na modne manifestacije zbog kojih sam originalno bio cenzuriran.

Tri domaća tjedna mode i tri vlasnika koji ni pod koju cijenu ne bi smjeli zajedno zaglaviti u liftu Modna scena bi se raspala. Nisu ti domaći tjedni mode nepromišljena glupost. Oni odgovaraju medijima koji imaju priliku na jednom mjestu "uhvatiti" hrpu poznatih osoba i postavljati im pitanja koja su nevezana uz kolekcije nego će ih poslije koristiti za druge priloge. Ti naši prvi redovi su "med i mlijeko" za medije. S druge strane, iste manifestacije odgovaraju i poznatim osobama, a pogotovo onima koji nemaju priliku stati pred foto objektive i kamere tako često. Pa onda govore o svojim poljoprivrednim gospodarstvima, koncertima, albumima, godišnjim odmorima, a pritom odjeveni najbolje što mogu, odnosno znaju. Sve to zajedno itekako odgovara sponzorima jer na jednom mjestu organizator okuplja poznate dizajnere i vodeće nacionalne medije.

Nije čudo što imamo toliko sponzora modnih događanja i što mnogi od njih željno žele sudjelovati Često je to izvrsna prilika za njih. Sva tri navedena elementa na kraju balade odgovaraju organizatorima. Jer organizator mora zaraditi na eventu koji producira. Jednostavno mora. Sasvim je logično da mora zgrnuti lovu od koje će živjeti idućih mjeseci. Zadnja rupa na svirali su dizajneri. Koje apsolutno ne shvaćam. Na kraju revija par medija će htjeti izjavu, primjerice, Martine Felje, Aleksandre Dojčinović ili dvojca ELFS. Ali svi ostali su medijski nezanimljivi jer novinari nisu tu da razgovaraju o njihovim kolekcijama.

Ne mogu nabrojati koliko sam puta kao PR vukao novinare za rukav i usmjeravao ih prema dizajnerima koji su imali izvrsne kolekcije, ali eto našim medijima nisu zanimljivi. Kog vraga 70 % dizajnera prikazuje kolekcije? Za koga? Obitelj i prijatelje? Za ego? Zato što imaju novaca? Ne kužim. To je ista stvar kao da je otvorim restoran u koji nitko ne dolazi. Može svratiti par osoba, ali taj moj restoran ne može opstati ne temelju par klijenata.

Najveći problem mladih dizajnera leži u činjenici da odmah nakon školovanja lete na prvu moguću modnu manifestaciju. Jer žele biti eksponirani dizajneri. Treba li pritom napomenuti kako Hrvatska nema modnu školu jer TTF nije modna škola u onom obliku kakve postoje vani. Vani su modne škole više poput liberalnih radionica koje vas šalju na stažiranje, istraživanje i od vas traže da pokažete rezultate. Pokojna Louise Wilson, pod čijim su strogim okom stasali Alexander McQueen, Christopher Kane i mnogi drugi, vrišteći bi izbacila mlade dizajnere iz svog kabineta i rekla im da se ne vraćaju bez dobrih radova. Vikala je da moraju ići u muzeje, čitati, istraživati, a ne gledati tuđe revije. Galliano nije odrastao u modnoj školi iako je pohađao Central Saint Martins, već se formirao u kazalištu. McQueen se formirao u mračnim londonskim klubovima sudjelujući u ekscentričnim aktivnostima. Modna škola je temelj pokušaja stvaranja vizije.

Kod nas mladi dizajneri ne stvaraju svoje vizije, već gledaju revije u Parizu i Londonu pa ih onako nespretno pokušavaju interpretirati kao svoje Kako da mi onda ne dođe da opalim iz ušiju, primjerice, mladom dvojcu Coded Edge koji su izvršili komercijalnu presliku posljednje kolekcije Garetha Pugha. Frustracija leži u još jednoj činjenici, a to je da za tako mali prostor imamo veliki broj kreativaca. Ne znam za zemlju od četiri milijuna stanovnika među kojima ima toliko kreativaca u svim mogućim poljima. Dioralop Andreje Bistričić i Maje Merlić ne treba gaziti domaćim pistama, već krenuti na Fashion East ili bilo koji drugi program koji je dosad lansirao brojna imena. Mladi dizajneri često postaju dizajneri jer, eto, to se kod nas lako može. A vani je krvav posao. Da bi završio u glavnom dizajnerskom timu mladi dizajner prvo odlazi stažirati u velikoj modnu kuću gdje kreće od same nule. Svi domaći dizajneri koji kažu da je to nemoguće žive u nekom čudnom poricanju. Jer ako nešto zbilja želiš, onda ćeš preko noći ili vikenda konobariti, a preko dana raditi i uzdržavati se za deset eura ili funti u džepu. Galliano, čije je ime zauvijek upisano u modnu povijest tri puta je bankrotirao i proveo više od godinu dana spavajući na podu kod raznih prijatelja. Sam je rekao kako je par puta spavao i na ulici. Galliano ne dolazi iz velike londonske obitelji, već s Gibraltara, zbog čega je trpio divljačke uvrede tijekom svog osnovnog školovanja u Londonu.

Mcqueen

McQueenov otac bio je taksist, Lee je bio sramežljivi debeljuško lošeg tena koji je dolazio iz najnižeg sloja snobovskog britanskog društva. Bili su na pravom mjestu, istina, ali njihove startne pozicije bile su gotovo nikakve. Krucijalno pitanje je što dizajneri kod nas žele? Prodavati mogu tek rijetki i to s pomno razrađenim planom i vjernom klijentelom. Oni uspijevaju opstati. Svi drugi životare od revije do revije u nadi da će se nešto dogoditi, a ništa se ne događa. Modne revije kod nas su platforma za medije, poznate osobe, sponzore i organizatore. Nisu platforma za dizajnere. Iako, dakako, iznimke postoje, ali su opasno rijetke. Ako želiš biti modni dizajner, onda želiš učiti, napredovati, istraživati potpuno nepoznati teritorij i boriti se svim snagama u krvavom, inozemnom modnom svijetu.

Kada gledate s drugog aspekta krivicu snose organizatori, jer Hrvatska bi trebala imati jedan tjedan mode na kojem bi trebalo nastupiti otprilike dvadesetak dizajnera originalnih vizija koji ne listaju inozemne kolekcije. Ali kako ujediniti moćnu trojku? Bilo je pokušaja, ali veće su šanse da Prada prikaže kolekciju u Zagrebu nego da se to dogodi. Zašto Hrvatska nema pravu Udrugu modnih dizajnera koja će prije svega pomoći novoj generaciji? EU granice nam se otvaraju, toliko je fondova koji se daju iskoristiti, sve te silne prilike ostaju potpuno neiskorištene. Zašto pet dizajnera ne skupi lovu, koju ionako troše na domaće revije, i ne odu u London gdje će zajedno prikazati svoje kolekcije u bilo kakvom kutku? Naravno da im neće doći vodeći modni novinari, ali nitko nije uspio na taj način. Potrebna je samo jedna osoba koja će vas prepoznati. Ali tu su društvene platforme i ponekad agresivan pristup kojim morate steći pozornost.

Zašto mladi dizajneri ne pošalju mape svojih skica modnim kućama u Milanu, Londonu, Parizu? Nakon odrađenog stažiranja koje će biti okrutno teško, postoji velika šansa da ćete dobiti posao na nekoj junior poziciji. Neće se raditi o velikoj plaći, ali i to je početak. Trebat će vremena, jer ništa se ne može dogoditi u šest mjeseci ili čak godinu dana. To vrijeme iziskuje golemu žrtvu. Zašto dizajneri tvrdoglavo ne odustaju od prikazivanja na domaćim tjednima mode iako su sami svjesni da im takvo što dugoročno ništa neće donijeti? Tisuću zašto, a nijedno zato. Sad će ovih desetak modnih moćnika kazati kako je lako meni prosipati pamet iz New Yorka. Pa baš i nije kad se osvrnem i pogledam unatrag na svoj put. Lajem kao idiot svako malo da je sve moguće ako to zbilja želite i ako ste se spremni žrtvovati. I dalje se borim iz dana u dan jer se ovaj vrtuljak ovdje ne prestaje vrtjeti, a lako je ispasti s njega. Jednom kad ispadnete povratka nema jer iza vas uvijek čeka vojska nove generacije koja strastveno želi vaš posao ili poziciju.

Ljuti me vidjeti dobre kolekcije dobrih dizajnera kod nas koji se neće pomaknuti s mrtve točke ako ostanu ondje gdje misle da jesu Da apsurd bude veći, uskoro se u Zagrebu prikazuju cruise odnosno resort kolekcije. Prije nego što zakoračim u ovaj dio komentara, moram otvoreno priznati da sam 2010. bio u uredu kad smo odlučili kako bi bilo izvrsno imati resort kolekcije i prikazivati ih na atraktivnim ljetnim lokacijama kao što je bio Bol na Braču. Ponovno se radilo o nečemu što je odgovaralo nama organizatorima, sponzorima i medijima koji se vesele dobrom provodu. Snosim odgovornost za taj dio gluposti. Apsolutno. Resort kolekcije posljednjih godina prikazuju svjetske modne kuće u gradovima koji im predstavljaju najveće tržište ili pak najveće potencijalno tržište. Radi se o konceptu kolekcija koje su originalno bile namijenjene bogatim Amerikancima koji su dobar dio zimskih mjeseci provodili na krstarenjima i luksuznim odmorima u ljetovalištima, kao što je primjerice St. Barths. Mali broj modnih kuća tada je počeo s resort kolekcijama koje su u početku bile dizajnirane po narudžbi klijenata. Ali galopirajući kapitalizam je napravio svoje. Pret-a-porter kolekcije su fenomenalna, bajkovita reklama, dok resort i pre-fall kolekcije komercijalnog predznaka čine 70 % prodaje u dućanima. Radi se o nosivijoj odjeći koja je često blaga verzija pret-a-portera, a i cijene su povoljnije s obzirom na to da se proizvode u znatno većoj količini. Modne kuće po pitanju odjeće žive isključivo na temelju među-kolekcija, odnosno resort i pre-fall kolekcija. Prikazivati resort u Hrvatskoj? Izvrstan medijski događaj, ali još jedan biblijski potop za većinu dizajnera. Besmislen potez gdje su dizajneri oni koji ponovno gube. Ne svi, naravno, ali značajna većina.

Kada bi barem svi sjeli za stol, otvorili raspravu, dobro razmislili, došli s idejama, ujedinili se – onda bismo imali sasvim drugačiju modnu scenu Jedan tjedan mode s najboljim od najboljih dizajnera, Udrugu koja bi pomagala mladim nadama i kucala na vrata modnih kuća ili barem pregledavala web stranice na kojima se traže stažisti pa njih pet poslala u isti mali stan u Londonu ili Parizu da se zajedno bore... Stilisti isto tako konstantno traže dobre asistente, najveći fotografi također... Postoji nevjerojatan niz mogućnosti koje se realno mogu ostvariti. Ali domaća modna scena kao da to ne želi. Odbija. Svatko želi biti modna kuća za sebe na tržištu gdje novca i prosperiteta nema. I ako je to svim dizajnerima ok, onda mi je najbolje da zašutim. Barem neću biti cenzuriran.

Related articles

Buro 24/7 Selection

više