Search

Grgo Zečić: Pad mode kakvu znamo

Grgo Zečić: Pad mode kakvu znamo

Modni svijet nije što je nekoć bio


Image: Steven Meisel

Modni svijet nalazi se na najvećoj kreativnoj prekretnici u svojoj novijoj povijesti. Iako kreativci s naših prostora često zamišljaju Zapad kao mjesto potpune modne kreativnosti i neslućenih mogućnosti, taj zamišljeni koncept sve više postaje mračna utopija

Tržište je golemo, broj modnih magazina teško je nabrojati, editoriali koje vidimo često oduzimaju dah. Ali sve se više radi o raritetima. Privid kreativnosti sklizak je teren na kojem sve više padamo. Sada ćete razmisliti o revijama u modnim metropolama i pomisliti kako se radi o nesvakidašnjoj dozi inspiracije, ali na veliku žalost u krivu ste. Revije danas isključivo služe kao reklame na temelju kojih će najutjecajnije modne kuće graditi imidž moći iz sezone u sezonu kako bi na temelju njega prodavali ono od čega žive: beauty proizvode i modne dodatke. Odjeća koja se prikazuje nema cilj inspirirati, već diktirati. Ali ne radi se o diktatu trendova, već o diktatu onoga što morate snimiti.

Čak i najveći modni magazini kao što je američki Vogue imaju jasno definiranu listu oglašivača koji od njih sasvim otvoreno, prilikom pregovaranja o oglašavanju za novu sezonu, traže da se na stranicama pojavi minimalno pet njihovih "total lookova" s piste u narednih šest mjeseci. Prije desetak godina američki Vogue bio je slavan po svojim narativnim pričama velike Grace Coddington koja bi svaki mjesec putovala po svijetu birajući najljepše moguće lokacije kako bi ispričala svoju priču. Danas američki Vogue u svakom izdanju ima po jednu veliku narativnu priču. Sve ostalo su studio snimanja gdje vidite "total lookove" s istaknutim cijenama. Komercijalizacija sama po sebi nije zlo, ali ako iz sezone u sezonu postaje sve nasilnija, tad se svi trebamo zapitati što više radimo u poslu gdje ovisimo isključivo o volji modnih kuća.

Primjera radi, kad naručim Louis Vuitton ili Givenchy look s piste moram u zahtjevu jasno istaknuti kako se obavezujem snimiti "total look" jer to je jedini način da dobijem podršku od dizajnerskih kuća. Ako u snimljenom editorialu poslije vide da nisam snimio "total look", tad završavam na svojevrsnoj crnoj listi za nadolazeću sezonu. S jedne strane imate oštra pravila modnih kuća, dok s druge imate naredbe od magazina koji, prije nego što pošaljete zahtjeve za lookove, "službeno uručuju" listu oglašivača koje moram zatražiti i poštovati. To je modna dogma koja danas vlada snažnije i nasilnije nego ikad prije. Iznimke postoje ako ste veliki stilist sa prestižnom karijerom koja je krenula ranih 90-ih, stoga su vam određene ekshibicije dozvoljene. Ali na svijetu je svega dvadesetak stilista koji imaju pravo raditi gotovo što god požele

 

Kažem gotovo jer i oni su danas pod sve žešćim pritiskom. Čak i Steven Meisel mora snimiti, primjerice, talijansku dizajnericu Simonettu Ravizzu za besprijekorni Vogue Italia. Taj talijanski Vogue zadnja je linija obrane kad je riječ o kreativnom igralištu za mnoge najveće stiliste i fotografe. Francuski Vogue s odlaskom "mračne" Carine Roitfeld ublažio je svoju estetsku retoriku koja je "sretnija, pozitivnija, pristupačnija", britanski Vogue oduvijek se oslanjao na dobre članke, a ne na editoriale koji oduzimaju dah. Steven Meisel prije tri mjeseca odlučio je napustiti ulogu glavnog fotografa talijanskog Voguea, prestižnu poziciju na kojoj se nalazi od davne 1988. U više od 25 godina Meisel je snimio svaku naslovnicu talijanskog Voguea s pratećim editorialom. U galopirajućem modnom svijetu koji se vodi isključivo novcem Meisel se odlučio povući pred pritiskom koji mu postaje odbojnim.

Steven Meisel "Funeral"

Tračevi govore kako se radilo o velikoj svađi između glavne urednice France Sozanni i Meisela, ali to nije istina. Na godišnjoj bazi Meisel mora izbaciti dvanaest naslovnica koje ukupno prati preko 500 stranica editoriala. De facto ne postoji nijedan kreativac koji ima takvu moć ideja da svakom naslovnicom oduzima dah. U prosjeku svake godine Meisel bi nas iznenadio s otprilike tri, četiri naslovnice odnosno priče koje su zbilja oduševljavale. Ostali radovi bili su prosječni. Ali prosječni s najvećim top-modelima, najsnažnijom produkcijom i legendarnim stilistima. Već se godinama nagađa kad će Meisel pokleknuti pred vlastitom percepcijom najmoćnijeg modnog fotografa u povijesti mode.

Nemojte se zavaravati činjenicom da su Avedon ili Newton bili modni fotografi, jer nisuModa ih je intrigirala, nikad preokupirala. Avedon je volio pričati priče, Newton je volio provocirati i gurati fotografiju do estetski (ne)prihvatljivih ekstrema. Meisel je čistokrvni modni fotograf koji je u prvim danima svoje karijere sâm radio šminku, frizuru i styling. Neki od najnezaboravnijih editoriala suvremene mode proizašli su iz njegova objektiva. Provocirao je time što je surovu realnost stvarnog svijeta postavljao u kontekst mode. Politika, rasizam, propala holivudska mladež, poremećena opsjednutost mladošću – sve su to teme koje je Meisel genijalno obradio. Ali konačno je pokleknuo iz niza razloga.

Steven Meisel

Prije svega, više nije mogao održavati brutalni tempo isporuke novih priča jer su ga dizajneri prestali inspirirati. Od njega se tražilo sve više kompromisa, pa je u nekoliko navrata morao ponovno snimiti naslovnicu jer originalnu Franca nije prihvatila. Zamislite situaciju u kojoj najveći živući modni fotograf mora ponovno u studio snimiti naslovnicu jer prva nije prošla urednički tim. Prije dvadesetak godina takvo što bilo je nečuveno. Vremena su se drastično promijenila. Magazine diktiraju urednici, kojima diktiraju direktori oglašavanja, kojima diktiraju izdavači, kojima diktiraju vlasnici izdavačkih kuća. Fotografi i stilisti danas služe kao alati, a ne kao primarni vizionari. Još uvijek nije službeno objavljen njegov odlazak i podatak kako će Meisel za talijanski Vogue godišnje snimiti četiri do pet naslovnica, dok će za ostale biti odgovorna imena kao što su Peter Lindbergh i Steven Klein.

Meisel nije pao, već je popustio shvaćajući da ne može raditi ono Što je prije mogao Uz talijanski Vogue, Steven Meisel snimati će za američki W magazine, koji mu jamči potpunu kreativnu slobodu za tri do četiri editoriala godišnje, a tu je i konačan povratak u američki Vogue. Snimat će isključivo ono što poželi, kad mu se za to pruži prilika jer bitku s modnim svijetom koji danas živimo je izgubio. Nije to jedini simptom koji govori o okrutnosti koja danas vlada. Već sam pisao kako je Style.com kao jedna od najkreativnijih web platformi u SAD-u naprosto ugušen jer Conde Nast treba novu "zlatnu gusku", vlastiti Net-a-porter. Snažnim udarcem eliminiran je Lucky magazin koji je Anna Wintour rukama i nogama pokušala prilagoditi publici i učiniti zanimljivijim. Ledeni otkaz uručen je njenoj miljenici Evi Chen.

Marc Jacobs

Komercijalni klijenti od nas stilista više ne traže mišljenje, već na set dolaze s dvije ili tri fotografije koje su izvukli i traže gotovo sličnu repliku. S druge strane, velike modne kuće sve manje plaćaju stiliste i fotografe iako im dozvoljavaju prihvatljivu dozu kreativnosti. I tu se obzor radikalno promijenio. Ni Bernard Arnault, ni François Pinault više nemaju namjeru od dizajnera stvarati zvijezde s milijunskim ugovorima. Traže dizajnere koji će isporučiti ono što trebaju isporučiti. Također smo pisali o padu karizmatičnih modela koje sa scene brišu nove djevojke s milijunima fanova na društvenim mrežama.

Kad zbrojite sve što se posljednjih godina događa na svjetskoj modnoj sceni, onda shvatite kako kreativnosti nema mjesta Iako se Amerika oporavila od financijske katastrofe iz 2008. i klijenti konačno vide profit, upravo zbog toga ne žele riskirati gorko iskustvo iz bliske prošlosti. Ne žele biti "pijani milijunaši", već biznismeni. Wintour je prije 2008. mogla organizirati najveće moguće produkcije, snimanje u Vatikanu, angažman tridesetak muških modela u pravim kardinalskim uniformama i slične bajkovite prizore, ali to više nije u mogućnosti činiti. Iznimke su rijetke i posljednje. Chanel može činiti što god želi, dok je Karl Lagerfeld živ jer čovjek ima nadljudske sposobnosti rada na dvadesetak projekata odjednom. Chanel živi od svojih legendarnih parfema i torbi koje su postale kultna klasika. Dakle, ako želi dovesti santu leda za reviju – Lagerfeld to može učiniti.

A gdje su ostali? McQueen, kao najkreativniji um koji je modnu reviju vjenčao s uznemirujućim umjetničkim performansom, otišao je na zastrašujuć način. Galliano je sam sebe upropastio i već se godinama, bez uspjeha, pokušava vratiti na scenu. Marc Jacobs eliminiran je iz Louis Vuittona zbog želje za još jednim milijunskim ugovorom i činjenicom da je sam po sebi diva s nizom zahtjeva za koje menadžment više nema namjera ispuniti. Jacobs je isto tako ugasio svoju liniju Marc by Marc Jacobs. Martin Margiela kao najveća inspiracija svih novih (ali i ponekih starih dizajnera) povukao se prije gotovo pet godina. Helmut Lang otišao je prije deset godina.

comme

Od dizajnera koji inspiriraju dizajnere te hrane maštu fotografa i stilista ostalo ih je svega nekoliko, kao što su Rei Kawakubo i Junya Watanabe. Cathy Horyn je u intenzivnom razgovoru za novo izdanje System magazin zloguko izgovorila ono čega smo svi svjesni: gdje su novi Margiela, Kawakubo, Lang, Watanabe? Nema ih. I neće ih biti. Jer profit je onaj koji vlada svijetom mode.

Cilj svakog dizajnera je biti novi Wang ili novi Altuzarra Nemojte misliti da Phoebe Philo za Céline radi revoluciju. Ona radi evoluciju na temelju radova Helmuta Langa i isključivo se bavi onim što žene žele. Philo boli briga za editoriale i modni svijet jer nju interesiraju njeni kupci, njene žene. Avangarda u modi ne postoji. Posljednji dizajner avangarde bio je Margiela u svojim prvim godinama stvaranja. New York u koji sam došao početkom 2011. drastično se promijenio. U toj mjeri da sam neku večer uz društvo i bocu vina naglas razmišljao koji je smisao ovoga čime se sad bavim. Prije šest mjeseci tvrtka pod nazivom TRUNK ARCHIVE kupila je gotovo sve utjecajne agencije koje zastupaju neke od najvećih fotografa i stilista današnjice. Preko 150 fotografa danas se nalazi pod jednim korporativnim krovom. To je prvi put u modnoj povijesti da se agencije koje su jedna drugoj konkurencija nalaze unutar pomno strukturiranog korporativnog sistema.

TRUNK je kupio agenciju Streeters koja zastupa Pat McGrath, agenciju Management Artist koja zastupa cijelu diviziju najutjecajnijih stilista svijeta, agenciju CLM u kojoj se nalaze Juergen Teller, Tim Walker, Katie Grand i lista se nastavlja. Cilj je stvoriti tvornicu koja će služiti klijentima te im nuditi razne cjenike na temelju kojih će klijenti TRUNKU dati "ključ u ruke". Više ne postoje agenti koji grade talente, već bookeri koji ih bookiraju sukladno potrebama klijenta. Pozicije koje u pojedinim magazinima imam dozvoljavaju mi da ponekad zbilja radim što želim, a da ne odgovaram nikome, ali granice polako postaju sve vidljivije.

Kad "indie magazini" s "cool vibrom" počnu rasti i prikupljati sve više oglašivača, to je kraj njihove prvotne vizijePo pitanju magazina ponovno postoje iznimke, kao što je američki Interview magazin, ali isti se prodaje u strahovito maloj tiraži. Šokantnoj tiraži. Interview je igralište velikih imena koji zarađuju snimajući komercijalne beauty kampanje ili kampanje nakita te vlastiti novac ulažu u taj "prostor" koji im dozvoljava da rade što žele. Odlazak Meisela kao glavnog glasa talijanskog Voguea, a tako i mode, jedan je u nizu simptoma koji svjedoče o promjenama koje su izuzetno teške za sve one koji su u modu zakoračili radi ideje o kreativnosti, mašti i slobodi. Kad ideje postaju utopija, onda se morate zapitati što zapravo radite u poslu koji je zbilja postao surov posao.

Related articles

Buro 24/7 Selection

više