Traži

Grgo Zečić: Zašto je Raf Simons doista napustio Dior?

Grgo Zečić: Zašto je Raf Simons doista napustio Dior?

Pravi razlozi odlaska


Fotografija: Getty,
Imaxtree

Raf Simons nije bio prvi izbor kuće Dior koja je panično tražila novog kreativnog direktora nakon skandala nezamislivih razmjera koji je priredio John Galliano davne 2011. godine

Prvi izbor bio je Alber Elbaz, dok je drugi na listi bio Haider Ackermann. Obojica su odbila poziv da preuzmu, uz Chanel, najpoznatiju modnu kuću na svijetu. Luksuzni konglomerat LVMH u vlasništvu obitelji Arnault već je imenovanjem Rafa Simonsa zagazio u opasne vode. Činjenica kako je Simons bio treći na listi itekako je znakovita.

Problem Diora je prilično jednostavan: esencija kuće u kolektivnoj svijesti javnosti bazira se na eksplozivnim revijama Johna Galliana koje su oduzimale dah svojom raskoši i bogatstvom. Galliano je bio showman, tekstopisac, pjesnik, redatelj najveličanstvenijih revija koje su Dioru služile kao besprijekorna reklama za promoviranje modnih dodataka i parfema. Galliano je za sobom vukao vojsku poklonika, žena koje su naprosto obožavale njegove kreacije koliko god pompozno one izgledale na pisti. Gallianova odjeća bila je prije svega strastvena. Često nenosiva, ali strastvena. Dior je postao Galliano i Galliano je postao Dior.

Nije nikakvo iznenađenje da je Bernard Arnault prvo pozvao Elbaza, kreativnog direktora kuće Lanvina pa Ackermanna. Obojica su povezana s Gallianovim principom koji slavi i sanja žene. Naravno, romantika kod Elbaza i Ackermanna znatno je "pitomija" od Gallianove, ali početna točka je ista. Ackermann bi posebno briljirao u Dioru. Galliano, Elbaz i Ackermann nikad nisu pristupali, odnosno ne pristupaju ženi kao "izazovu", već kao muzi. Njihov je rad osoban i izrazito poetičan. Elbaz će prikazati kolekciju inspiriranu svojim egzotičnim odrastanjem, nomadskom romantikom kakvu je viđao kao dijete, dok je Galliano uvijek sanjao svoje junakinje kao što su legendarna Madame Butterfly koje bi onda pretočio u Diorove kolekcije.

Raf Simons ne pripada svijetu romantikeModu vidi kao intelektualni izazov, a ženu kao platno za stvaranje nečeg novog, u konstantnoj potrazi kako do krajnjih granica modernizirati klasiku. Simons je u ženskoj modi oduvijek bio konceptualni dizajner. Njegove izuzetne kolekcije za Jil Sander oduševljavale su kompleksnom jednostavnošću, minimalizmom koji je "hodao po rubu" u materijalima kao što je bio PVC. Sander se nije prodavao. Kada je prije tri i pol godine imenovan umjetničkim direktorom kuće Dior, modna zajednica bila je u čudu. Pozitivnom čudu. Simons i Galliano dvije su odvojene galaksije. Stoga je Raf zakoračio u arhive i istraživao minimalističku stranu gospodina Diora.

dior

Nanovo je "izmislio" kultnu "bar jaknu", uveo niz futurističkih elemenata u Diorove kolekcije koji su bili suptilni, ali dovoljno snažan prikaz onoga što Simons želi postići s Diorom. Nostalgija i romantika nikad nisu zanimale Simonsa i sukladno tome nikad se nije uspio intimno približiti ženskim snovima. Raf proizlazi iz kultne "antwerpenske" škole koju simboliziraju imena kao što je Martin Margiela. Sve su to avangardni minimalisti koji modu doživljavaju kao fenomen koji valja rasparati, istražiti i nanovo spojiti. Najveći komercijalni uspjeh Simonsa u Dioru su futurističke tenisice i sunčane naočale koje su se svake sezone rekordno rasprodavale. Za njegove tenisice, spoj pretjeranog ukrašavanja i sportske dinamike, postojala je lista čekanja.

Činjenica stoji da se Simons nikada nije snašao u DioruTo sada priznaju i oni kritičari koji su čvrsto stajali iza njega. Kao što je vidljivo u dokumentarcu "Dior i ja" Simons je pristupačan, drag i emocionalan kreativac, ali kreativac koji se gubi u hodnicima legendarne kuće. Bilo je to najvidljivije u njegovu odnosu s voditeljima haute couture ateljea kuće koji su u Dioru već desetljećima. Niti su oni razumjeli njega, niti je on razumio njih. U startu je odbio da ga oslovljavaju s "monsieur", što je praksa u haute coutureu koju su prihvaćali čak i mladi Galliano i Ricardo Tisci. Strogi protokol haute couture sistema nešto je u čemu se Simons osjećao izuzetno nelagodno. Takvo što ne treba čuditi jer Simons je prije svega dizajner muške mode. Štoviše, revolucionar muške mode.

Dior

Sredinom devedesetih počeo je prikazivati radikalne kolekcije na divljim klincima iz skejt parkova. Gerila revije prikazivao je u garažama dok su "ulični modeli" koračali u super uskim odijelima ili pak golemim bomber jaknama military uzorka s maramom oko usta. Sirova ulica i subkulture osnova su Simonsove vizije koja je doslovno promijenila mušku modu. Tek poslije njega dolazi Hedi Slimane. Već se u ožujku ove godine nagađalo kako će Simonsova posljednja kolekcija biti upravo ona za jesen-zimu prikazana tog istog ožujka. Suvremena praksa je da dizajneri potpisuju ugovore na tri godine. Nakon revije u ožujku započeli su pregovori koji su trajali sve do kraja ljeta, bez obzira što LVMH negira tu činjenicu, ističući kako su pregovori završeni u svibnju. Simons je znao da je njegova revija prikazana prije svega mjesec dana ujedno posljednja za Dior.

Zašto je suradnja koja je toliko obećavala pukla? Cijeli je niz zamršenih razloga koji su, kada ih se malo bolje promotri, zapravo sasvim logični. Prije svega, Simons nije mogao izdržati tempo prikazivanja šest revija godišnje. U nekoliko je intervjua istaknuo kako "konstantno preispituje sistem u kojem radi jer ne zna kako će sve zajedno završiti s pritiscima koji dolaze sa svih strana, koji su prije svega predvođeni agresijom interneta."

Simons je, baš poput Phoebe Philo i Hedija Slimanea, dijete 90-ih. Pripadnika sasvim drugačijeg sistema kojem je sadašnja situacija nestabilna nepoznanica. Slučaj Philo i Slimane bitne su karike u dijelu razloga Simonsova odlaska. Phoebe Philo je od LVMH-a na samom početku tražila da se kompletni studio iz Pariza premjesti u London. Isto tako jasno je inzistirala da želi imati kontrolu nad dizajnom dućana, prezentacijom revija i svim mogućim kampanjama kuće.

Slimane je za vlasnike Keringa, inače suparnike LVMH-a, otišao najdalje od svih. Tražio je apsolutnu kontrolu nad tada kućom Yves Saint Laurent. I dobio je što je htio. Promijenjeno je ime, logo, atelje je premješten u Los Angeles, Slimane dizajnira dućane, snima kampanje, odlučuje koja poznata osoba može, a koja ne može nositi Saint Laurent. Koliko god to mrzili priznati, svi se dizajneri dive Slimaneu i svemu što je dobio. Zahvaljujući potpunoj kontroli brenda, Slimane je znao da će donijeti profit i sve preokrenuti u svom smjeru. Simons je pak dobio vrlo malo od Diora.

Dior

Egzistencijalni dio pregovora bila je Simonsova želja da preuzme kontrolu nad kompletnim vizualima kuće, od glavnih modnih kampanja pa sve do kozmetike te da sudjeluje u dizajnu dućana i svim "kreativnim povlasticama" koje je Slimane dobio. Čelnici Diora nisu mogli Simonsu omogućiti sve što je želio jer je Dior golema tvornica luksuza koja ima snažno posloženu strukturu u koju se ne smije dirati. Gallianov "J'Adore" parfem sa Charlize Theron i dalje je beauty vrhunac kuće koji se manično prodaje.

Dior

Analogno tome Simons je stvarao u zlatnom kavezu. Njegove pret-a-porter kolekcije nisu imale nikakve estetske poveznice s, primjerice, interijerom dućana diljem svijeta ili pak s beauty kampanjama koje su izuzetno važne u definiranju estetike jednog brenda. Simons isto tako nije imao kontrolu nad time koja će točno poznata osoba nositi njegove kreacije, a koja ne. Posebna PR divizija unutar kuće Dior se brinula za taj, jednako važan dio imidža.

Insajderi kažu kako je isto tako značajnu ulogu igrao novac u ugovoru, kao i želja Simonsa da potencijalno preuzme kontrolu nad muškom linijom Diora koju već godinama dizajnira Kris Van Assche. Okružen preprekama sa svih strana te za kreativnost "nasilnom potrebom" da svaka dva mjeseca izbaci novu kolekciju, Raf Simons je shvatio da u Dioru nema budućnost. Intrigantno je primijetiti kako brojni dizajneri s podsmijehom komentiraju kolekcije Hedija Slimanea, dok s druge strane svi žele biti Hedi Slimane.

Bernard Arnault sve je više fokusiran na uspjeh koji je Ricardo Tisci postigao sa Givenchyjem Iako Tiscijev Givenchy nema nikakve veze s onim što Givenchy od svog osnutka predstavlja – činjenica je kako se radi o brendu koji "caruje digitalnim nebom". Baš kao što to čini Balmain. Poznate osobe obožavaju Tiscija. Njegova spektakularna revija održana u rujnu u New Yorku živi je dokaz koliko je Tisci omiljen među američkom i azijskom celebrity scenom. Ricardo Tisci je više "pop art" dizajner negoli isključivo modni dizajner. Spekulira se kako je upravo Tisci najizgledniji nasljednik Diora, ali pitanje je što će se dogoditi sa Givenchyjem ako Tisci ode? Tek su započeli s otvaranjem golemih dućana diljem svijeta. I koliko bi Kardashian klan bio poželjan u prvim redovima izrazito buržujskog Diora? Vrlo je mala vjerojatnost kako će upravo Tisci preuzeti Dior. Ali sve je moguće. Modna scena se posljednjih godina radikalno mijenja, vrti se u zastrašujućoj brzini gdje se od dizajnera očekuju da dizajniraju, budu celebrityji sami po sebi, okupljaju u svoje "klanove" najslavnije ljude svijeta i uz sve to eksplodiraju s prisutnosti svog brenda na Instagramu.

Raf Simons

U svega mjesec dana dvije su legendarne kuće napravile korake koje je malo tko očekivao. Balenciagu je preuzeo Demna Gvasalia sa svojim gruzijsko-ruskim kolektivom suradnika, dok je Raf Simons, kao jedan od najvećih modnih intelektualaca, napustio svoju poziciju u Dioru. Možda najveća ironija leži u još jednom znakovitom slučaju, a on se tiče Martina Margiele. Naime genijalni Margiela još je 2008. osobno tražio Simonsa da preuzme njegovu kuću, što je Simons odbio. Drugi na listi bio je ponovno Haider Ackermann koji je učinio isto. Bez ikakve sumnje Simons bi se najviše pronašao u Margieli. Koliko je sudbina ironična svjedoči činjenica kako je danas na poziciji kreativnog direktora Margiele upravo John Galliano. Kompleksna križaljka konstantno se mijenja. Svakako se treba dotaknuti Haidera Ackermanna koji je odbio i Margielu i Dior. Mnogi poznavatelji prilika u Parizu kažu kako je Ackermann Lagerfeldov "pomazanik" za poziciju u Chanelu nakon što Lagerfeld u konačnici napusti kuću. Taj slučaj je još apsurdniji jer tek Ackermann nema nikakve veze s estetikom Chanela.

Dior

Raf Simons je dokaz kako se dizajneri starije generacije izuzetno teško prilagođavaju promjenama koje galopiraju iz svih smjerova, prije svega vođene drskim i bezobzirnim demonom digitalne (ne)stvarnosti. Podsjetimo se: modu su napustili Jil Sander, Helmut Lang, Martin Margiela i Ann Demeulemeester. Sve prvaci minimalističkih, ali radikalnih 90-ih. Bjesomučni tempo modernog modnog biznisa mentalno je dokrajčio Johna Galliana baš kao što je uzrokovao smrt Alexandera McQueena. Simons će se sada potpuno posvetiti svojoj vlastitoj modnoj kući koja je u svakom mogućem pogledu ikoničan simbol muške mode. Neupitno je da će preuzeti žensku modnu kuću u budućnosti, ali s obzirom na oštre klauzule iz ugovora s Diorom to se neće dogoditi tako brzo.

Ne sumnjam da je Simons zapravo prilično sretan ovim ishodom Zadnjih godina trudio se svaki drugi vikend otići na svoje imanje u Belgiju kako bi pobjegao od svih pritisaka Diora. Njega čeka neko novo poglavlje, ali što čeka Dior? Kuću koja je u posljednjih pet godina postala gotovo ukleto mjesto, mastodont koji će progutati svakog kreativca. Nema sumnje kako je Simons ostavio svoj trag u Diorovim kolekcijama, ali potpis kuće potpuno se izgubio između Johna Galliana, Billa Gayttena i Raf Simonsa. Što Dior u kontekstu odjeće predstavlja danas? Čini se kako nitko ne zna odgovor na to pitanje. Valja riskirati, baš kao što to čini gospodin Pinault sa Saint Laurentom, Balenciagom i Guccijem. Jer očito je da se legendarna imena 90-ih ne mogu prilagoditi modi koja gazi kreativnost.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor