Search

Je li slučaj Zagreb Fashion Destination dokazao da nam je hrvatska moda već dugo nebitna?

Je li slučaj Zagreb Fashion Destination dokazao da nam je hrvatska moda već dugo nebitna?

Tekst: Tina Lončar


Image: Matea Smolčić

Neki će reći da kasno palim i da je tema koja je razbuktala požar na društvenim mrežama prije tri dana, danas stara tema. Da, točno je da je tema stara. Ali ne tri dana. Ovo je tema koja staž broji u godinama, godinama sustavnog urušavanja kvalitete i obezvređivanja kreativnog rada. No, ta degradacija nije došla odjednom. Događala se postepeno, toliko da gotovo niti ne primijetimo da je odavno sve otišlo kvragu. Baš zato, stanje u hrvatskoj modi neodoljivo me podsjeća na onaj eksperiment sa žabom u kojem se jadnica polako krčka u loncu, ali se s protokom vremena prilagođava temperaturi, pa naposljetku biva živa skuhana premda je do točke vrenja imala tisuću prilika da iskoči iz vode. Kampanja Zagreb Fashion Destinationa koja je, složit će se mnogi, blatantna kopija rada kultne modne kuće Schiaparelli - naša je točka vrenja i moment u kojem smo shvatili da smo se skuhali. No, obzirom da gajim uvjerenje da se sve događa s nekim razlogom, bit ću slobodna zaključiti da, za razliku od skuhane žabe, imamo šansu nešto promijeniti i da je ovo savršena prilika da izvučemo poneku pouku, da osvijestimo i da realno sagledamo u kakvom je danas stanju hrvatska moda. Bez mazanja očiju, tapšanja i tepanja. Zašto? Pa zato što nas je upravo tapšanje i tepanje i gurnulo u lonac vruće vode. Ili, bez metafora, u sranje.

Žao mi je to reći, no hrvatska moda već je godinama nebitna. Toliko je nebitna da, do trenutka pisanja ovog teksta, Diet Prada nije objavila ništa o slučaju ZFD-Schiaparelli premda je primjer čisti copy-paste, premda im je ekipa zatrpala inbox i premda bi se sadržaj senzacionalno uklopio u njihov feed u kojem razotkrivaju replike sa svih kontinenata.

Je li slučaj Zagreb Fashion Destination dokazao da nam je hrvatska moda već dugo nebitna? (фото 1)

No, hrvatska moda nije samo nebitna na svjetskoj razini. S time se još i moguće nositi. Ono što je porazno je da je nama nebitna. O tome dovoljno svjedoče komentari na društvenim mrežama koji navode da do izbijanja skandala s kopiranjem uopće nisu imali pojma da ZFD postoji (iako je riječ o jedinom modnom tjednu koji se još održava) ili pak onih koji sarkastično konstatiraju da se "konačno priča o hrvatskoj modi". Tužno je, ali u pravu su.

O hrvatskoj se modi priča tek sporadično, recenzije kolekcija i modnih kampanja odavno su se svele na priopćenja koja se objavljuju, gotovo bez čitanja, i ponavljaju od medija do medija, a najveća doza zalaganja očituje se u promjeni naslova u PR tekstu. Argumentirana kritika odavno je sahranjena, što zbog male scene koju čini šačica ljudi i u kojoj se nitko ne želi nikome zamjeriti, što zbog toga što je malo onih koji bi se kvalitetnom kritikom mogli (ili željeli) baviti, no ponajviše zbog toga što se kritika ne smatra nečim nužnim ili poželjnim već se demonizira i smatra osobnim napadom. No, ako je kritika valjana (i dobronamjerna!), u njoj ne bi trebalo biti ništa osobno, a odavno je dobri stari George Orwell napisao rečenicu: “Journalism is printing what someone else does not want printed: everything else is public relations”. Sasvim iskreno da vam kažem, osjećam da i sama nosim dio krivice i nije mi to teško priznati. Jednostavno sam, nakon nekog vremena, odustala, a vjerujem da mnogi razumiju zašto.

Sve navedeno, a i mnogi drugi razlozi, doveli su do banalizacije mode koja se putem pretvorila u showbiz sadržaj. Od izgleda kolekcije koju je dizajner promišljao i na kojoj je radio mjesecima, što bi trebalo biti u fokusu, odavno je važnije tko se na nekom modnom događanju pojavio, što je na sebe taj dan navukao, i koja se "veličina" našla povrijeđena jer ne sjedi u prvom redu. O tome se žustro raspravlja, a moda je tu tek usputna kulisa, nešto što prolazi pistom između dva gin tonika i fotke za Instagram ispred sponzorskog platna. Pitate se kakve to ima veze sa slučajem ZFD-Schiaparelli? Ima mnogo.

Ovakav kiks naprosto se morao dogoditi jer hrvatska modna scena već predugo pati od bezidejnosti, amaterizma, estradizacije, krivih vrijednosti i manjka entuzijazma, pozornost je odavno negdje drugdje, a publika se podcjenjuje pod parolom "neće nitko ništa ni skužit", "ako skuži, nitko ionako neće ništa reći" ili, u prijevodu, "ionako nikoga nije briga".

Ili, kako je slučaj komentirala moja prijateljica i vizažistica Petra Sever: "Ovako izgleda realnost mode u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Samoprozvana stručnost bez pokrića, 'kreativnost' bez promišljanja koja se odrađuje na brzinu, za simboličan honorar ili kompenzaciju pod parolom 'za koga je dobro je'". Da, "za koga je, dobro je". Moda se smatra banalnom i površnom, no za taj imidž u velikoj smo si mjeri i sami krivi. Nisam sklona generalizaciji pa neću niti sada upasti u tu zamku. Na našoj sceni postoje kreativci koji izvlače čudesne stvari u žabokrečini sustava u kojem djeluju, no previše je onih koji svojim radom, zato što su ovdje iz krivih pobuda ili zato što su se prepustili, podcjenjuju publiku i kreiraju dojam da scena pati od kompleksa manje vrijednosti. Ne znam kakva je situacija u drugim kreativnim industrijama, no na modnom se planu već dugo povodimo za mišlju da je sve što dolazi izvana bolje od onoga što sami možemo smisliti i producirati, a sve to opravdavamo mišlju da je "tanka granica između inspiracije i kopiranja" i da baš mi tu granicu nećemo prekoračiti. S tim stavom, ona je naprosto jednom morala biti prijeđena u tolikoj mjeri da je rezultat očigledan čak i onome tko modu inače ne prati.

Ovaj slučaj mogao bi se rastrančirati iz beskonačno mnogo uglova. Jedan od tih uglova je izlizana premisa da je "svaki PR dobar PR", premda ne vjerujem da postoji iti jedan kreativac na planetu koji želi da ga se dovodi u vezu s "posudbom" tuđeg rada iako će to rezultirati pojavljivanjem njegovoG imena u medijima. Drugi ugao je kriminalno odnošenje prema intelektualnom vlasništvu i besramno nepoštovanje prema autorskim pravima koja su kod nas i dalje bauk.

Živimo u društvu u kojem je posve uobičajeno, da ne kažem čak i poželjno, "ušparati" si vrijeme i, kao da biramo žemlje sa švedskog stola, pokupiti tuđe ideje predstavljajući ih kao svoje. Dovoljno o tome kako se ovakve stvari percipiraju u društvu govore komentari koji kritičare osuđuju da se "bave nebitnim stvarima". Kopiranje tuđih ideja NIJE "nebitna stvar" i ne, preko toga ne treba preći olako. Inertno društvo kojem se ni s čime ne da zajebavati savršeno je gnojivo da se takva praksa nastavi. I da buja bez posljedica. Ovaj primjer pokazatelj je kako javna kritika, bez ustezanja i tapšanja po ramenu, ipak može promijeniti stvari. Da je na takve stvari trebalo ukazivati i ranije, da, trebalo je. Najgore što se može dogoditi je da se nekome zamjerimo, a najbolje da konačno izađemo iz septičke jame u koju smo godinama tonuli. Vjerujem da je svima jasno što je prioritet. Ako nije, onda bolje nismo ni zaslužili.

Leave a comment

više