Search

Kako su nam konfekcijske veličine počele raditi kaos u ormaru i životu

Kako su nam konfekcijske veličine počele raditi kaos u ormaru i životu

Tekst: BURO.


Koliko često kupujete online? Koliko puta ste vratili ono što ste kupili zbog toga što vam ne odgovara veličina koju “inače nosite”? Ustvari, koliko puta ste opsovali sebi u bradu i dok isprobavate odjeću u kabini zato što veličina koju “inače nosite” odjednom izgleda prevelko ili premalo? Jeste li zbog toga pomislili da vi sami ne ličite na sebe?


Imam za vas jednu dobru i jednu lošu vijest. Prva, dobra, je to da problem nije u vama. Druga, loša, je da problem zaista postoji i da mu se naizgled ne vidi rješenje: Brendovi su potpuno izgubili kompas kada je riječ o konfekcijskim veličinama.


Za početak, sam koncept konfekcijskih veličina danas je na skliskom terenu političke (ne)korektnosti. Nisam sigurna da je ovo opravdano pošto su originalno uvedene radi sistematizacije i pomoći pri kupovini garderobe - kao i cipela, uostalom, a nisam još čula da se prašina diže oko toga je li netko nekoga uvrijedio time što mu je ponudio veću veličinu cipela. But then again, nitko nije osjetljiv na stopala koliko na oblik tijela i konfekcijsku veličinu. U svakom slučaju, pošto ne nosimo odjeću napravljenu po mjeri, sistematizacija nam je itekako potrebna - ali ne ona koja izaziva “kaos u glavi, kaos u duši” i, naravno, ormaru (a o planetu da ni ne govorimo!).

Problem percepcije i prihvaćanja vlastitog i tuđih tijela je ogroman i kompleksan. Velika je tuga to što je većina ljudi prestala razmišljati po principu “ovo mi ne stoji zato što nije u skladu sa mnom” (u prijevodu, razlog zbog čega mi nešto ne stoji leži u odjevnom komadu, a ne u meni) već smo se kolektivno prešaltali na “debela sam za ove traperice” (ja nisam dovoljno dobra za ove traperice, dakle problem je u meni).


Razumijete li razliku? Odjeća treba odgovarati i prilagođavati se nama, a ne obratno. Ona, pa samim time i njena veličina nisu i ne trebaju biti mjerilo naše slike o sebi.


Ipak, ona to jest. Prva nemam pravo upirati prstom ni u koga. Vrlo dobro znam kako je kad se čovjek tako osjeća, to nije nikakva urođena slabost, to je kao kad ne znate zašto nešto jednostavno “ne funkcionira” i to ne znate popraviti - sve dok ne otkrijete način. U otkrivanju i osvještavanju činjenice da nije problem u meni (već u trapericama) zapravo su mi jako pomogle potpuno poremećene konfekcijske veličine. Ne lažem. Zaista jesu. I kada sam najzadovoljnija i najnezadovoljnija one drastično variraju ne samo od brenda do brenda, već i u okviru ponude jednog te istog brenda.

Gornji dio S, suknja M, jedan model hlača M, drugi XL. I sva ta zbrka čak i prije nego što uđemo u raspravu o tome da jedan brend za različite modele istog komada odjeće koristi nekada skalu S, M, L itd., a za drugi 34, 36, 38 pa nadalje. I kako točno ovo pomaže? Vrlo jednostavno: u cijelom nedosljednom ludilu, shvatiš da si jedina konstanta ti sam, a da je nedosljedno i neispravno ono što te okružuje.

Za ovakvo prosvjetljenje bilo je potrebno nebrojeno puta stajati s gomilom tim raznih S, M, 40-ica i 42-ojki u rukama pred ogledalom i pod fuj svjetlom kabina i pitati se what the f.ck, kako da sad izađem iz kabine i gdje da tražim neku stvar manju, neku veću? Pomalo zavidim emotivno osvještenijima od sebe, onima koji ovo sve instinktivno znaju - ako ih uopće ima.


koncept koji su poznavale naše mame su francuske i talijanske veličine (legitimno i potpuno transparentno pošto se znalo koja odgovara kojim mjerama). Nas je prvo ubio u pojam koncept vanity sizinga, a onda i ideja brendova da nemamo pojma što radimo i da smo skloniji izaći iz trgovine u suzama nego što ćemo stati njihovoj politici veličina na kraj.


A mora joj se stati na kraj. Ne zato što sam danas militantno raspoložena (mada pomalo i jesam) nego zato što je toksična. Toksična je po nas, ali je toksična i po planet koji, mada izgleda kao da je većina čovječanstva to zaboravila, treba čuvati i čiji nismo i nikada nećemo biti gospodari ma koliko se osilili. Nedosljedne veličine uzrok su ogromnog postotka vraćene garderobe koja zatim završi po deponijima (uglavnom po zemljama tzv. trećeg svijeta). Procjenjuje se da se samo u SAD-u vraćena odjeća u vrijednosti od oko 5 milijardi dolara nađe na deponijima, što stvara oko 15 milijuna tona ugljikovog dioksida. Now read that again.

A zatim se zapitajte trebamo li šutke trpiti i uvlačiti se u odjeću koja nam ne odgovara i koja se zatim baca zato što je netko suviše bahat da napravi novi sistem koji će minimizirati greške i opravdati svoju svrhu. Jer samo je to potrebno. Malo truda kako bi se minimizirale greške i zaštitili svi. I planet i mi.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više