Traži

Manuel Maligec o Maison Margieli, Parizu i ostalim životnim (ne)srećama

Manuel Maligec o Maison Margieli, Parizu i ostalim životnim (ne)srećama

Kako uspjeti u modnoj industriji?

Urednik: N.B.


Fotografija: John Pavlish,
Jakov Baričić,
privatni album

Ne osjećam se kompetentno pisati ovaj tekst jer radim u Parizu. Osjećam se kompetentno jer sam radio u Hrvatskoj. Poznajem oba terena.

Upit koji sam zaprimio s Büroa 24/7 glasio je kako pronaći posao u Parizu, kako je raditi u ovdašnjoj industriji i čega se treba paziti? Ne želim zvučati nadobudno, pretenciozno ili pak mudro, već sasvim jednostavno i potpuno iskreno. Nadovezujući se na ovo, pretpostavljam da je najzanimljivije ispričati moju kratku priču, razvoj i konačni angažman u kući Maison Margiela.

Nakon završene Opće gimnazije, znao sam da me zanima umjetnost, arhitektura, estetika, likovno izražavanje - u konačnici i moda - otkrio sam da lijepo crtam, da nevjerojatno dobro razumijem formu, oblik i ljudsko tijelo, ali šivaću mašinu nisam znao niti upaliti. Nadobudno sam se prijavio na natječaj za mlade talente ne shvaćajući koliku odgovornost i žrtvu pobjeda nosi. Ja sam još uvijek "naš" - u Hrvatskoj sam napravio svoje prve modne korake. U Hrvatskoj su za mene tada postojali "oni prvi" i "onaj drugi". Da ne pridajemo veliku važnost, "oni prvi" poslužili su kao izvanredna platforma za krucijalnu prvu kolekciju "Baptism". "Oni prvi" su zatim ponudili da svoju drugu kolekciju, sav trud, timski rad, financijska sredstva izložim na plastičnim lutkama. Bez zajebancije! Isto tako, kada sam sve to odbio, vrlo surovo okomili su se na tada 18-godišnjeg studenta s dva odvjetnika. "Onaj drugi" pak, Viktor Drago, i dan danas je moja velika podrška. I znate ona predivna "kokoška" (rekla bi jedna naša kolumnistica), Nikolina Pišek, i ona njezina bijela haljina u Cannesu, koju su ista kolumnistica i mediji vrlo vješto rastrgali, meni su pomogli da platim dio diplomskog studija u Parizu. I jedna mala ženica, mama Jasna, koja tako jebeno izgleda u MANI komadima.

Posljednja tri ispita i završni rad na Tekstilno - tehnološkom fakultetu obranio sam u jednom danu, nekoliko mjeseci prije predloženog roka, kako bih otkazao stan u Zagrebu i uštedio nekolicinu novaca za preseljenje u Pariz. Spomenuta "ženica" i ja spakirali smo dva velika kofera, puna knjiga i cipela bez pretjerano puno robe. (U tadašnjoj XL veličini, nije mi doduše niti stalo previše komada.) Cijeli prvi semestar položio sam bez pristupa internetu, jer sobica u kojoj sam tada živio u Parizu nije imala niti telefonski priključak. Objašnjavao sam profesorima da mi iz Hrvatske imamo "hands on" pristup pa sam tako sve projekte producirao rukama i nešto malo na svojem "Margiela laptopu". Zvali smo ga Margiela jer se raspadao, nismo ni slutili gdje ću završiti.

Bio sam jako sretan u Parizu, dlanovi su mi se prestali znojitiDlanovi mi se znoje kad sam nervozan, a nervoza me u Zagrebu lovila na svakom koraku. U tramvaju, trgu, cesti, gdje god je postojala mogućnost da me netko onako usput uvrijedi. I zato se nikada nisam rukovao s ljudima. Ne zato jer sam neodgojen, već zato jer su mi se znojili dlanovi. Onda sam pak ugrabio svoj prvi stan. Bio je potpuno nov, velik i samo 50 metara od Margielinog sjedišta. Bio je doduše Barbie ružičast, nije imao namještaj, plin niti toplu vodu, ali je bio MOJ. Tada je sve i započelo.

Primili smo nekolicinu ponuda preko career service managementa pri fakultetu, za showroom dressere. Uz svo moje prethodno iskustvo, nijedan brend me nije htio uzeti. Sve moje kolegice dobile su Dior, Alexander Wang, Marchesu, Alaiu, a ja apsolutno ništa. Dva tjedna uoči tjedna mode, career service managerica me nazvala u ponoć i rekla da hitno sljedeće jutro dođem do njezinog ureda s portfolijem. Naime, Givenchy studio Homme je zaprimio moj CV i želi pregledati moj portfolio, ne za showroom asistenta već za print development, embroidery placement i research u studiju za kolekciju za jesen 2014. Dok sam čekao svoj red na intervju solidnih pet sati, Rick Owens mi je potvrdio šestomjesečni angažman.

Nije mene tada mučilo koji brend izabrati, mučila me moja mama! Mrve joj se kosti i odlaze u krvožilni sustav. Nema veze, bit će ponosna. Nazvat ću je pa ćemo zajedno razglabati koji brend odabrati, kao što smo polemizirali i o mojom kolekcijama. Sestra je premlada da pomogne u odluci, ali poslužit ću joj kao uzor. Barem se nadam, volio bih. Odabrao sam Givenchy, on mi je srodan, vulgaran, seksualan i popularan. Ovo mi je nekako siguran teren, a mističnosti Ricka Owensa ipak moram pristupiti s većim iskustvom. Paralelno sam radio i na kolekciji za brand VETEMENTS koji su tada hrvatski mediji izbjegavali u mojim intervjuima, nije im bio relevantan. Odabrala me i moja draga Selma, kao najboljeg hrvatskog mladog dizajnera da predstavljam Hrvatsku na "Grazia Next Generation" natječaju. Tu sam već spao na 70-ak kilograma koji su mi se činili dobro na mojih 186 centimetara visine.

Ne znam kako, ali odradio sam sva tri angažmana bez kloniranja samog sebe. Nisam mogao dozvoliti da MANI žena nosi haljinu na natječaju, već sako izrađen od krokodilske kože. Neposjedovanje phallusa (ironično, simbol za moć u šovinističkom društvu), MANI žena zamjenjuje odijevanjem u muški tailoring i na taj način simbolično kastrira muškarce. Otprilike u ovom se periodu mamino stanje pogoršalo. Dogodilo se da i po nekoliko dana leži paralizirana ovisna o susjedima i sestri, a ja sam satima udaljen bez mogućnosti da pomognem. O ocu nerado govorim, preminuo je kada sam imao osam godina što vjerojatno po prvi put spominjem za neki medij. I od tuda negdje, pretpostavljam, posjedujem ovaj veliki afinitet prema snažnim i samostalnim ženama. 

U Ricku Owensu sam radio od ožujka do listopada 2015. godine, znajući da kad-tad moram dati otkazSvaki je student, naime obvezan odraditi staž kako bi na kraju studija mogao dobiti diplomu. Sasvim bahato, pretpostavit ću da mislite kako bih nakon rada ze ove brendove pronalazak staža bio vrlo jednostavan zadatak. Naprotiv! Giambattista Valli, Louis Vuitton, Yiqin Yin i deseci drugih brendova odbili su moje prijave uz objašnjenje da sam prekvalificiran i da kao stažist u njihovoj kući nemam što za naučiti. U ovom periodu sam spao na 66 kilograma i na rubu iznemoglosti završio na hitnoj pomoći. Ovdje generalno i nastaje problem u modi. Modne kuće, očekuju nevjerojatan performans, izvanredne mogućnosti i ideje, a zaboravljaju na onaj najbitniji faktor, odmor koji je prijeko potreban. Veliki broj ljudi pribježe raznim opijatima u bijegu od realnosti, narušenog emocionalnog stanja, umora i usamljenog života. Ja sam na sreću ili nesreću pribjegao tabletama za spavanje. Shvatio sam da su mi odmor i san prijeko potrebni da odradim svoju radnu smjenu i spasim svoj narušeni živčani sustav. Ne smatram se slabom osobom, već naprotiv zrelom. Druge mi nije bilo nego nastaviti dalje pa makar i polufunkcionalan. Nisam mami nikada rekao koliko mi je teško. Ona je znala da je u Pariz poslala snažnu osobu, a ne pičkicu na tabletama.

Nastavio sam sa slanjem stotina spontanih prijava, e-mailova, aplikacija na oglasima, međutim, bez ikakvog uspjeha. Nikakav talent, upornost, veza u tom trenutku nije djelovala. Onda je pak uslijedio e-mail koji me poslao direktno na hitnu. E-mail kojim me fakultet upozorava ukoliko ne pronađem staž unutar tjedan dana izgubit ću pravo na diplomu. Mogu spakirati kofere, preseliti na Krk i uzgajati masline. (Nemojte me krivo shvatiti, volim ja maslinovo ulje, ali su moje ambicije ipak malo veće.) Udaljen samo 50-ak metara od sjedišta Maison Margiele s tim svojim "Margiela laptopom" otipkao sam prijavu i poslao je.

Nevjerojatan splet okolnosti, samo tri dana prije posljednjeg roka - Givenchy, Louis Vuitton, Yiqin Yin i Maison Margiela nazvali su me na telefon. Prva tri brenda nude posao, a Maison Margiela staž. I na moj rođendan, krajem rujna, nazvao me tadašnji šef: "Ciao bello, when can you start?" Inicijalno sam u Margieli trebao odraditi šestomjesečni staž, međutim samo nakon tri mjeseca preuzeo sam poziciju svog šefa. I ne, ovo nije još jedna tužna priča u kojoj iziskujem empatiju. Već inspirativna, nadam se, za mlade nadobudne budale kakva sam i sam bio. 

x

Mani

 

Save

Save

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više