Search

Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh

Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh

Tekst: Vanja Ratković


Više od 20 godina Nemanja Jehlička je u svijetu dizajna i vizualnih umjetnosti, a kruna njegove dosadašnje karijere je trenutna pozicija direktora grafičkog dizajna proizvoda Jordan u Portlandu. Prethodno je bio globalni art direktor Nikea u istom gradu. Ovom vrtoglavom uspjehu prethodile su godine rada, truda, neodustajanja, ali i grešaka za koje smatra da su zapravo važan dio kreativnog procesa i njegovog eklektičnog stila.

U ovom intimnom razgovoru, nismo pričali samo o poslu, već i životu i filozofiji kojom se vodi i kojom je postigao ono čemu je težio.

Ovaj sada kozmopolitski kreativac, kako i sam kaže, rodio se u Jugoslaviji, kada su idoli bili drugi ljudi – Lepa Brena je bila Ceca. Njegovo upoznavanje kulture u širem smislu započelo je '91. godine, kada je na TV-u bilo tri kanala, ali srećom i MTV koji se vrtio od ponoći do 7-8 ujutro. Tada je prvi put čuo i stvar "Out of space", benda Prodigy, čijem će koncertu prisustvovati 4 godine kasnije.

“Koliko su mi okolnosti tada dopuštale, krenuo sam dublje istraživati Prodigy, a par godina kasnije sam se kao tinejdžer upustio u clubbing i taj noćni život me počeo inspirirati. Počeo sam se upoznavati s ljudima i različitim mišljenjima”, ističe Nemanja.

Godine 1996. se preselio u Francusku, gdje je živio do početka 2000-tih. U Parizu je išao u srednju školu, ali se bavio i DJ-ingom. Puštao je po različitim gradovima Francuske, i to ga je dodatno uvelo u vizualni svijet, a uz partyje je išlo i izrađivanje flyera. Fakultet, Gerrit Rietveld Academie, upisao je u Amsterdamu, ali ga nije završio s obzirom na to da je odmah počeo raditi u jednom beogradskom studiju za postprodukciju i video animaciju. Sljedećih 7-8 godina je proveo radeći u različitim studijima i manjim brending agencijama. 2010. je bila presudna – tada je upoznao Bratislava Milenkovića i zajedno su osnovali Lorem Ipsum studio. Njih dvojica su se vodili eksperimentiranjem i idejom da svaki proizvod zahtjeva zasebnu, individualnu priču. Timu se nakon nekoliko mjeseci pridružio i copywriter Nikola Zmajević. Među klijentima imali su Moritz Eis, Mikser festival 2012. godine... Ipak, uz sav trud i ideologiju koje su se držali, nije bilo lako održavati nezavisni studio u Beogradu. Tada su došle i političke promjene u zemlji, te je Nemanja počeo aplicirati i slati portfolio na adrese u inozemstvu. Nakon dvije godine, odazvao mu se čuveni Wieden+Kennedy studio, a 2018. prelazi u Nike.

Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 1)
Foto: Ivan Ikić
Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 2)
Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 3)

Ali da se vratimo na njegovu prvu ljubav – muziku.

Kroz muziku sam došao do nečega što je bilo meni svojstveno. Moj otac je također dizajner, i majka mi je uvijek bila vezana za vizualne umjetnosti. Tako da sam uvijek bio okružen umjetnošću, ali kao što sam spomenuo kroz muziku i klupsku scenu sam došao do nečega što me krenulo vizualno interesirati. Kroz tu scenu sam krenuo upoznavati mogućnost dizajna – ta vrsta oglašavanja mi je bliža. To mi je bilo zanimljivo, jer sam imao umjetničku slobodu. Ako je bio Acid party, flyeri su bili u tom điru, ako je bio Marko Nastić i Teenage techno punks onda su izgledali drugačije. Experiment, Buca i trance ekipa su imali svoj đir. Ja sam se polako upoznavao s različitim tipovima muzike, tj. pravcima. Kroz zvuk sam dolazio do toga da sam mogao sagledati i drugu stranu vizualnog aspekta, a onda sam kroz vizualno sagledavao različite muzičke pravce.

Što si tada slušao?

Slušao sam acid, acid house, Detroit i Chicago, s njima sam krenuo, i onda su na partyjima dijelili flyere za sve moguće što se tada događalo sredinom devedesetih. Ne znam da li to itko više radi, da lijepi flyere i postere po sobi, ali nama su to tada bili trofeji. Ja ih i dalje čuvam, imam fundus tih stvari, ne samo iz Srbije, nego i iz Europe i Amerike. Da rezimiram, početkom 2000-tih krenuli su mi i prvi poslovi vezani za muziku, clubbing, bilo da sam radio covere albuma, singlova ili brending labelova, flyere.

Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 4)
Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 5)
Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 6)
Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 7)
Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 8)

Koliko ti se tada proces rada razlikovao u odnosu na danas? Da li uopće možeš napraviti paralelu?

I dalje je proces rada isti, jedino što se promijenilo je trajanje tog procesa. Istraživanje, inspiracija, pronalaženje stila koji bi odgovarao projektu ili eventu – sve je isto bilo i tada i danas, samo sam danas dosta brži u svemu tome. Ranije sam išao u širinu, od istraživanja do samog rada, gomilanja elemenata, sitnica. Sada uletim u mantru i takav je proces, u tunelu si dok radiš. Mada, uvijek mi u pozadini svira neka muzika, bez toga ništa, oduvijek je bilo tako (smijeh). Ne mogu raditi u tišini, ne osjećam se ugodno. I dalje napravim istraživanje, pravim moodboarde, da bih sebi olakšao, ili kada branim projekte, prvo dam look and feel, onda im vizualno kroz primjere objasnim kuda ide ideja. Poslije toga je proces jednostavan. Tri, četiri pet, tjedan dana istraživanja, različitih rješenja, nešto što je interno, što radim sam sa sobom. Kada dođeš do nečega što je okej, prezentiram taj rad. Znači, sve je isto.

i dalje te inspirira clubbing?

Što je zanimljivo i u Nikeu sam, i sada u Jordanu crpio inspiraciju iz klupskog života. Nije se ništa promijenilo. Kada pogledaš sada je clubbing već povijesni fenomen. Ono što je rock muzika bila 80-tih, to je sada elektronika. Događa se revival, dobiva se novi spin - sve su ciklusi. I ne samo u umjetnosti, nego generalno u životu. Kako se vraća jedna estetika tako dolazi nova interpretacija te estetike, s obzirom na vrijeme i trenutak u kojem se nalazimo. I tako stvari vremenom dobivaju novu vrijednost.

Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 9)
Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 10)
Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 11)

Kako gledaš na svoj put, od Beograda do Portlanda, od komercijalnih radova do izložbi i nikea? I št0 je potrebno za takav uspjeh?

Uvijek su mi svi govorili kako je za uspjeh potrebna određena žrtva, da uvijek nešto moraš žrtvovati, obitelj ili što god. U tom smislu, ja se nisam žrtvovao, jedino što sam potencijalno žrtvovao je uspjeh u Srbiji, jer se nisam htio povinovati standardima, procesu i načinu rada u Srbiji da bih došao do nečega. Nisam htio pogaziti integritet, niti svoje stavove. Možda se to može svrstati pod neku vrstu žrtve – ali ja gledam stvari iz prvenstveno pozitivnog aspekta. Bitan je integritet, i da vjeruješ u nešto. I to treba biti prva stvar koja te vodi. Ako vjeruješ u nešto i to ponavljaš sebi i ako gradiš put s uvjerenjem da stvari mogu biti bolje, da idu u drugim pravcima, onda će se vremenom to pokazati kao istina. Doći ćeš do tog cilja. Ono što je najbitnija stvar je rad, apsolutni rad. Posvećenost, i rad – ali to je slojevita stvar, nije samo sjedenje i crtanje. To je (u mom slučaju) i clubbing, upoznavanje ljudi, primjenjivanje svega toga. Onda se taj osjećaj i manifestira u radu. I ta neka ustrajnost i cilj i jasna ideja u glavi zašto radiš nešto. Taj put je satkan od x nepoznanica, i svaka od tih nepoznanica ti dodatno pomaže ka tom cilju.

Da rezimiram, taj put je trajao nekih 10-12 godina dok nisam iskristalizirao svoj rad, dok on nije došao do određenih ljudi, dok nije izašao iz moje sobe i došao do šire populacije. To je proces, i izazov. Ljudi posustanu, jer vide da se ništa ne dešava. To je kamen spoticanja gdje mnogo ljudi padne na tome, pogotovo klinci koji su na početku karijere, završavaju faks, Akademiju, imaju velika očekivanja.

Svakako je tvoj put satkan i od grešaka?

Da, da, to su sve stvari koje se nalaze na putu, koje premošćuješ konstantno. Evo, 10. studenog ću držati predavanje studentima na PNCA-ju (Pacific Northwest College of Art) s temom da nikad neću naučiti ništa od svojih grešaka, zato što se greške stalno rade i upravo one daju smisao svemu. Naravno, ne govorim ovdje o greškama u tekstu, jer takve svakako nećeš ponoviti sljedeći put. Pričam o greškama da jednu stvar vizualno predložiš klijentu kojem ne odgovora. On, npr. neće prihvatiti takav prijedlog, ali će možda baš kroz dvije ili tri godine baš taj prijedlog biti prava stvar. Možda se ta “greška“ iskoristi za neki drugi projekt.

I u samom procesu rada, uvijek krenem s nečim, imam ideju i krenem je vizualizirati i onda tražim tu grešku, nešto što će rad učiniti humanijim, tu neku imperfekciju, jer savršeno ne postoji. Baš zbog toga, greška radu daju smisao. Čak i kada sam radio Nike space hippie, radio sam na jednom pravcu, krenuo ga razvijati i to je otišlo u tisuću i jednu stranu i slučajno sam došao do greške u tipografiji koja je meni vizualno bila triger i od toga sam krenuo da radim nešto deseto. Greške objeručke prihvaćam.

Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 12)

Srednju si završio u Parizu, upisao si faks u Amsterdamu. je li u kreativnoj industriji diploma bezvrijedna?

Uvijek ovisi o tome što ti želiš. Moraš pronaći strast u nečemu, jer bez ljubavi prema tome što radiš, uvijek će to ostati na drugom nivou. Ja volim svoj posao i radim ga jer volim to, a ne jer imam osjećaj da ga moram raditi. Volim izazove, da napravim nešto drugačije. To je veće od bilo kakve diplome, bilo kakvog statusa. Nebitno je da li si art direktor ili što god. Na kraju svega je to kako se ti osjećaš u tom procesu, koliko te ispunjava. Što si ispunjeniji, više ćeš i raditi, više stvari ćeš proizvoditi i bit ćeš zabavniji. Mnogi ljudi se zarobi u tome, imaju diplomu i misle da se tada uspjeh podrazumijeva. Unutrašnji osjećaj je jednako bitan koliko i poznavanje programa, ili to da imaš diplomu. Ali ako nemaš unutrašnji drive izgubit ćeš mnogo. Jedina prednost diplome je sistemska. I u razvijenim zemljama ali i Srbiji, ako imaš diplomu, bolje kotiraš u sistemu, dobivaš veću plaću - što ne znači da nećeš i ovako doći do toga. Ali u startu ti je prednost, zato što sistem podržava. Ja sam bez diplome došao do pozicije i razvijam se i idem dalje. Došao sam ovdje samo zbog te lude želje i volje jer hoću raditi. Želim postići nešto veliko čime će drugi biti inspirirani. Jedna od najljepših stvari koje su mi se dogodile je to što su moji heroji iz perioda kada sam počinjao raditi, Designers republic i Aan Anderson pohvalili moj rad. Dobio sam potvrdu od svojih uzora da to što radim je dobro i ima smisla. Nikakav novac neće moći nadomjestiti to što su oni napravili jednom rečenicom. To je meni bitno, a i nešto što bih volio prenijeti na mlađe generacije. Strast je jako bitna.

Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 13)
Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 14)

Kako je izgledao tvoj jedan radni dan u nikeu? Kakav je kreativni rad, kako nastaju ideje?

Nike je strukturalno prilično širok. Podijeljeni smo u timove, i svaki tim u svom sklopu ima OPS (projekt menadžere, producente, tehnički dio), zatim kreativu koja je podijeljena u skladu s tim kakav je tim - uvijek imaš narativ direktora, art direktora koji se bave narativom. Tu je i marketing tim koji nas briefira. Na nama je da odlučimo kako će ići taj put, treba li se angažirati netko sa strane, fotografi, ili neki studio. Prvi dio, početak samog projekta je organizacioni, može trajati tjedan dana ili dva. Stvari završavamo brzo, nemaš vremena ni previše za mozganje, procesi se skraćuju. Imaš od mjesec do tri mjeseca maksimum.

Nemanja Jehlička: O radu u Nikeu, clubbingu, greškama, integritetu i tome što je potrebno za uspjeh (фото 15)

Kako izgrađuješ svoj stil?

Svaki projekt počinjem od nule. Ne vidim integrativno svoj stil, ja sam sebi dao širinu. Više gledam kroz mogućnost, jer manirizam te ukalupi i uđeš u određeni stil. Taj stil je zanimljiv godinu ili dvije dana i onda stvari se mijenjaju, ovisno o trendovima. Ono što ja volim to i radim, konstantno istražujem, konstantno evoluiram. Naravno, to što radim nije revolucija, ne izmišljam nove materijale, već gledam što se prethodno događalo, iz povijesti umjetnosti, pop kulture. Pravim balanse, kao sempliranje u hip-hopu. Uzet ću tretman, ali sklopit ću s nekim stilom koji je art deco i dobit ću dva nespojiva svijeta. I tako se radi nešto novo. Ovako nikad ne znaš što će na kraju proisteći i kako će izgledati sljedeći projekt. I U tome je ljepota i moj drive.

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više