Traži

Neraskidiva veza mode i politike

Neraskidiva veza mode i politike

Od Georgea Washingtona do Marije Grazije Chiuri


Fotografija: Buro247hr arhiva,
Instagram,
Metmuseum.org

Dok se danas dizajneri dijele u dva klana - onaj koji će odijevati Melaniju Trump i onaj koji neće - ne možemo pobjeći činjenici da su moda i politika oduvijek bile usko povezane. Neovisno o tome jesu li je koristili sami političari kako bi postigli neki cilj ili pak umjetnici, dizajneri i aktivisti kako bi upozorili na određene probleme, odijevanje na Zapadu je kroz povijest bilo usko povezivano sa slanjem političkih poruka

Prvi američki predsjednik, George Washington, tako je 1789. na svojoj inauguraciji nosio tamnosmeđe odijelo proizvedeno u SAD-u. Takvo se odijelo smatralo građanskim odijelom i tim se potezom približio narodu, ali i dao javnosti do znanja da planira bojkotirati engleski uvoz i potaknuti domaću proizvodnju u SAD-u. No, nisu samo političari kroz povijest bili ti koji su svojom odjećom htjeli poslati svojevrsnu poruku.

U eri swinga 1930-ih i 1940-ih godina, skupine mladih Afroamerikanaca u New Yorku pokušavale su izraziti svoj kulturni identitet kroz nošenje odijela poznatog kao zoot suit. Odijelo se sastojalo od predimenzioniranog sakoa, širokih hlača i košulje ili čak potkošulje, a dolazilo je u raznim bojama poput zelene boje limete ili žute boje kanarinca. To je odijelo bilo simbol pobune protiv dominantnog bogatog bijelog stanovništva u New Yorku i mladim je Afroamerikancima vratilo osjećaj moći.

Cab Calloway nosi "zoot suit"

Nešto kasnije, u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, skupina pjesnika koji su se nazivali beat generacijom i protivili se svakom obliku konformizma, su obično odijevali crnu odjeću i kožne jakne koje su postale simbolom pobune. Kasnije su ih prisvojile ikone popularne kulture poput holivudskih zvijezda kao što su Marlon Brando u filmu "Divljak" iz 1953. ili James Dean u filmu "Buntovnik bez razloga" iz 1955. te zvijezda rock'n'roll glazbe Elvis Presley.

U periodu šezdesetih godina kroz nenošenje grudnjaka pobunile su se i žene. Njihova je pobuna bila vođena, s jedne strane, revoltom prema neudobnim grudnjacima iz perioda pedesetih, a s druge je strane ona je bila dio ženskog pokreta koji podrazumijeva da žena ima pravo na izbor. Tako su 1968. na izboru za miss Amerike aktivistice u kantu za smeće simbolično bacale cipele visokih potpetica, grudnjake, primjerke magazina Playboy i Cosmopolitan i još niz ostalih predmeta koji ograničavaju žensko tijelo ili um.

Važnost političkih poruka u odijevanju na Zapadu ubrzo su usvojili i dizajneri. Među prvima ih je u obliku tiskanih natpisa na običnim bijelim majicama počela primjenjivati Katharine Hamnett. Hamnett je britanska dizajnerica koja je prvi put dospjela na naslovnice diljem svijet 1984. kada je u posjet britanskoj premijerki, Margaret Thatcher, stigla u majici s natpisom "58% Don't Want Pershing" kojim je aludirala na odluku premijerke da dopusti SAD-u da u Velikoj Britaniji postavi svoje Pershing rakete iako se većina stanovništva tome protivila. Nakon toga, Hamnett je aktivističke poruke nastavila provlačiti kroz svoje kolekcije pa je kreirala antiratne majice s natpisom "Life Is Sacred" u 2003. koje su masovno nosili aktivisti na ulicama Londona, a 2005. je odjenula Naomi Campbell na reviji kolekcije za proljeće/ljeto 2005. u majicu s natpisom "Use A Condom" kojom je dizajnerica naglasila svoju zabrinutost epidemijom AIDS-a u Africi. Za kolekciju za jesen/zimu 2005. odlučila je ponovno pokrenuti brend pod novim imenom Katharine E Hamnett i nastavila izražavati svoju zabrinutost o procesima proizvodnje odjeće koji nisu etički i negativno utječu na okoliš.

Margaret Thatcher i Katharine Hamnett

Druga britanska dizajnerica koja je shvatila važnost povezanosti mode i politike jest, dakako, Vivienne Westwood. Ona je postala poznata široj javnosti kad je počela raditi za Malcolma McLarena, osnivača glazbene skupine Sex Pistols,  i njegov butik "SEX" kroz koji su njih dvoje sintetizirali odjeću i glazbu Sex Pistolsa koji su oblikovali punk scenu sedamdesetih godina u Britaniji. McLaren i Westwood su odjeću pripadnika punk subkulture vidjeli kao kanal kroz koji mogu slati određene poruke društvenom i političkom sistemu. Kasnije se u svom radu Westwood nastavila baviti političkim pitanjima kritizirajući u kolekcijama upotrebu nuklearnog oružja, upozoravajući na klimatske promjene i baveći se pitanjima ljudskih prava i roda.

Još jedan britanski dizajner, Alexander McQueen, bio je poznat po svojim provokativnim kolekcijama, no najizraženije je to u referencama na njegovo škotsko podrijetlo. McQueen nije mogao pobjeći "duhu" koji ga je progonio zbog činjenice da su njegovi škotski preci bili poraženi od strane Britanaca u 18. Stoljeću. Vidljivo je to bilo posebice u njegovoj kolekciji "Highland Rape" iz 1995. koja aludira na "silovanje" koje je njegova nacija doživjela u 18. stoljeću od strane britanskih trupa. U svojim je provokativnim kolekcijama McQueen tako redovito istraživao neraskidivu vezu nacionalnosti, identiteta i kulture, a uz to i uspio postići komercijalni uspjeh u svijetu.

"Highland Rape" na izložbi "Savage Beauty" u New Yorku, 2011.

Baš kao i McQueen, i Hussein Chalayan, dizajner ciparskog podrijetla, u svom radu propituje podrijetlo i identitet, a posebno kompleksnost življenja s višestrukim etničkim i kulturnim identitetima što ga je odvelo do tema poput nacionalnosti, migracija, deportacija i etničkog čišćenja. U kolekciji "After Words" za jesen/zimu 2000. kritizirao je teror rata i problem izbjeglištva nakon kosovske krize 1999. i velikog vala albanskih i srpskih izbjeglica i istovremeno podsjetio na etničko čišćenje provedeno na Cipru 1974. godine. Kolekciju je prikazao u obliku performansa u kazalištu Sadler's Wells u Londonu, a koncipirao ga je tako da pet osoba sjedi na stolicama i predstavlja obitelj, dok je u sredini pozornice stolić za kavu. Kad modeli stignu na pozornicu, počinju skidati navlake s namještaja i odijevati ih dok stolić za kavu postaje suknja.

Time je Chalayan htio opisati mobilno okruženje u kakvom žive izbjeglice. U svojoj kolekciji iz 2002. nazvanoj "Ambimorphous" ponovno je propitivao etničke korijene i odnos dviju kultura Istočne (turske) i Zapadne (britanske). Za ovu je kolekciju koristio tradicionalnu tursku haljinu koja se kroz kolekciju transformirala u moderan crni zapadnjački kaput. Kroz nju je tako izrazio zabrinutost dominacijom Zapadne civilizacije u suvremenom svijetu, ali i izrazio sentimentalne osjećaje prema orijentalnoj kulturi i želji da taj dio sebe održi živim.

Kampanja "Unhate", Benetton, 2011.

Ne treba zaboraviti ni Benetton kao brend koji je svojim kontroverznim kampanjama koje je za njih smišljao i realizirao veliki Oliviero Toscani, šokirao svijet. Na Toscanijevim smo fotografijama gledali ubojice koji čekaju smrtnu kaznu, Baracka Obamu kako ljubi Huga Cháveza, crnkinju koja doji bijelo dijete, liberijske izbjeglice i još čitav niz prizora koju su upozoravali na određeni društveni problem. 

I takav se "modni" aktivizam nastavio sve do danas od već spomenute podjele na dizajnerske klanove koji hoće ili neće odijevati Melaniju Trump pa do majica s natpisom "We Should All Be Feminists" koje je Maria Grazia Chiuri kreirala u svojoj prvoj kolekciji za Dior na čije je čelo stigla kao prva žena u povijesti. Ta jednostavna činjenica da se svaki dan moramo odjenuti (barem ako želimo biti shvaćeni ozbiljno) dala nam je za pravo da izrazimo svoj stav prema stanju u društvu lakše nego kroz bilo koji drugi medij i zato će veza mode i političkih poruka zauvijek ostati neraskidiva.

Povezani tekstovi

Buro 24/7 izbor

više