Search

Zašto imam problem s trendom oversized odjeće?

Zašto imam problem s trendom oversized odjeće?

Tekst: Nikola Beban


Krenimo s ovim - imam problem s oversizedom, u ženskoj i muškoj modi. Ne zato što mi se ne sviđa nego, u maniri revnog bipolara, zato što mi se ne-ne sviđa. Da se razumijemo, i sam ga nosim. Estetika koju usvajam pod jasnim je utjecajem konteksta, uvijek je bila. Ja, koji odlazim u gym šest puta tjedno, već neko vrijeme odijevam se u široko, kao da je izgled moje podlaktice private luxury. Sve skinny hlače, slim majice, strukirane košulje i sakoi sada čekaju na moj stilski re-invention. Očito je da sam podložan trendovima i imam nula krivnje zbog toga. Za mene je kategorija lijepog, pa i lijepog u modi, fluidna. Mijenja se paralelno s cijelim ID prtljagom koji svaka estetika sobom nosi. Moja trenutna naklonost širokim krojevima, dao bi se na okladu nagovoriti, sigurno će proći. Ali zasad, muška i ženska moda, i ja s njima, smo u voluminoznom. U redu, i gdje je moj problem?

Oversized odjeća me privlači imajući istovremeno podrugljiv zadah. Danas je otišla dalje od cool faktora dva broja prevelikog Céline odijela, puno dalje. U mojim očima, ona nerijetko koketira s karikaturom.

Sada popularne tenisice, da sam putnik kroz vrijeme, vjerojatno bi prije potražio u ljekarni, nego u hi-end storeovima. Način na koji suvremeni široki krojevi interpretiraju tjelesne proporcije, odnosno od njih se odmiču, sugerira mi nekad dismorfiju.

Amplituda krojeva koju moda trenutka predlaže razvukla je preko ruba pretjeranosti casual pristup odijevanju, stav kojem smo i inače kao društvo preko mjere skloni. Izgleda mi nekad kao da onaj tko oversized nosi njime umiruje kroničnu infantilnost, skrivajući se u odjeći traži utjehu, štit ili pravi distancu. Preširoka i predugačka odjeća na nekoj razini evocira mi djetinjstvo, pruža ugodno sklonište od oblika tijela koje sazrijeva, skrivajući promjene i zazivajući pozitivne asocijacije na razdoblje života kad smo sate provodili u bezbrižnoj dokolici, bez odgovornosti koje nam nosi zrelost. Uostalom, od milenijske generacije nadalje, opće je mjesto imanentni konflikt s odrastanjem i moda čini se to lijepo razotkriva. S ovim nudim tek jednu moguću interpretaciju oversizeda. Ako se u njoj i ne prepoznajemo uvijek i svi, ipak ju se, rekao bih, da obraniti.

Zapravo, ne žulja me samo oversized. Njega uzimam kao metonimiju za sinergiju trendova koje čitam u estetici trenutka. Naime, ono što pojedino vrijeme smatra lijepim ne otkriva time samo preferencije u formi. Usvojeni oblici nikada nisu bez sadržaja. Moda je uvijek i neizbježno otisak prsta vremena kojem pripada.

Zainteresirani promatrač pogledom na estetiku nekog razdoblja može upoznati njegov širi svjetonazorski kontekst i vladajući sustav vrijednosti. Pa što li to usvojena estetika govori o nama danas?

Pogledajmo primjerice što se dogodilo s logotipima modnih brendova. Nema tome dugo, u jednom valu brojni su redizajnirani i svi u sličnom smjeru. Burberry, Yves Saint Laurent, Balenciaga, Balmin neki su od primjera koji prvi padaju na pamet. Svi oni logotipe vitkih slova, od kojih neki nisu mijenjani i sto godina, odbacili su u korist novih rješenja koja su u najmanju ruku usporediva. Nekad prozračna i ipak distinktivna slova mahom su zamijenjena tipografijom teškog, odvažnog izgleda. Boldness je pravilo. I ne samo ta glasnoća. Svi oni, bez obzira na to što označavaju različite modne kuće različitih naslijeđa, novim logotipom biraju rješenje spartanske estetike, dizajna koji kao da je ogoljen do kosti. All-caps-sans-serif je danas pravilo. U mojim očima to sugerira samo jedno – „trying too hard“ je fobija dizajna našeg vremena. Fobija koju sam i sam usvojio.

Kad sam u koncipiranju recimo scenografije, i klijenti i ja već neko vrijeme nailazimo na prepoznavanje. Dijelimo ambiciju da scenografsko rješenje izazove željeni efekt, ali u najširem luku izbjegavajući dojam „preporoduciranosti“. Efekt želimo postići s minimalnim sredstvima, odričući se ambicije da stvorimo ikakvu iluziju. Ako negdje treba postaviti svjetlo, neka se vidi i rasvjetno tijelo i kablovi. Set up treba biti efektan, ali tako da u krajnjem dojmu odiše lakoćom. Kao da smo do rješenja došli slučajno, bez truda. Što, uvjeravam vas, ne može biti dalje od realnosti procesa.

S modnom fotografijom kojom sam okružen je slično. Slavimo greške. Fotografije koje nas naviše očaraju su fotografije koje se doimaju da su nastale slučajno. Došli, stali, okinuli. Eto vizuala. Ništa nismo uparivali, aranžirali, namještali, peglali. Sve izgleda kao da je stvoreno effortless.

Zašto imam problem s trendom oversized odjeće? (фото 1)

Što li ta „trying too hard“ fobija otkriva? S jedne strane, ogoljivanje estetike od iluzije, neposrednost koju takva ideja lijepog sugerira bez dvojbe želi uspostaviti bliski kontakt s naslovljenikom. Ta neposrednost pozivnica je na pogled izbliza i to pogled na izvorno, autentično. Manifest iskrenosti imanentan estetici danas zasigurno je jedan od razloga zbog kojeg je i meni samom privlačna. Međutim, vidim i njezino naličje. Izostankom svega što bi moglo razotkriti trud, ne sugeriramo li i svojevrsno nepoštovanje sugovornika? Ako je „effortless“ stav koji usvajamo, nije li on drugo ime za „careless“? Nitko nije vrijedan truda, pa ni onaj kome se obraćam. Pokazati trud, da nam je stalo, postalo je - demode? Ovako sagledana, estetika lakoće, neposrednosti i bliskosti zapravo postaje poziv na vlastitu suprotnost, osamljujuća gesta alijenacije.

Kohabitacija pluralnosti stilova koju u modi slavimo danas zapravo je samo ljepše nazvan izostanak jedne jasne silnice, vodeće ideje i sustava vrijednosti oko kojeg bi se moda okupila. Nema pravila, sve prolazi. Koliko god da ovo oslobađa, postavlja izazov pri označavanju onoga što jest vrijedno. Ako vrijednost može imati sve, onda vrijednost zapravo nema ništa. Tako pokvaren kompas u nama stvara osjećaj dezorijentiranosti. Oversized, kojeg držimo lijepim, prividom volumena nas jedne od drugih skriva, ocrtavajući unutarnju dezorijentiranost odjećom koja prirodne proporcije tijela nekad rasteže do apsurda.

Zapravo, nije ni čudno da je naše vrijeme prigrlilo ovakav estetski izričaj. Uopće nemamo čvrsto tlo pod nogama. S obzirom na modernu brzinu života u svemu, već neobično dugo nalazimo se u razdoblju koje još uvijek nema niti ime. Post-post-postmodernizam?

Ne samo da vlastito vrijeme određujemo prema nekoj referenci (industrija retro nostalgije tome je jasna ilustracija), nego je i ta naša referenca izgrađena ne na vlastitom identitetu, nego na otporu prema ranijem. Postmodernizam naslanja se na kritiku bilo kakvih jasnih, apsolutnih ideja i istina iz prošlosti. Naravno, nije u tom kritiziranju specifičan. I ranije stilske epohe su se artikulirale u otklonu prema nekoj koja im je prethodila, ali pri tom redovito nudeći afirmaciju nove, smatrali su bolje ideje. Tu je postmodernizam različit. Pored odbacivanja bilo kakve mogućnosti dogovora oko ranijih autoriteta i starih istina, on ne nudi svoju alternativu. Implicitno, za postmodernizam ne postoji napredak, postoji samo stalna promjena. Stav iz kojeg se kao kultura nismo izmjestili već više od pola stoljeća, u čijoj smo još uvijek post fazi. Napredak ne postoji, samo stalna mijena? Oslobađajuće i zabrinjavajuće - istovremeno.

Na samom kraju, nemam zaključak za ponuditi. U maniri dobrog djeteta post-post-postmodernizma, nisam ni krenuo u tekst s ambicijom ponude odgovora, čak ni uspješne dijagnoze. Ovo je tek skica mogućeg odgovora, odnosno pitanje koje u meni otvara pogled na kreativne industrije danas, uključujući vlastiti rad. Ako se i ne slažemo oko toga što je to lijepo, vjerujem da dijelimo prepoznavanje i interes za lociranje njegovog suvremenog zajedničkog nazivnika. Ovaj tekst si ne laska da u tome uspijeva, ali ima ambiciju barem naznačiti jedno poticajno pitanje - ako smo opisanu estetiku usvojili, a mnogi u mom okruženju jesu, govori li ona o nama i nešto više od toga što volimo vizualno?

Related articles

Buro 24/7 Selection

Leave a comment

više