Ima tome sigurno već tri godine otkako sam u bespućima svemogućeg interneta nabasala na Slow Fashion Movement. Tada je u tijeku bila jedna od njihovih prvih globalnih #FashionDetox kampanja putem koje su inicijatori nastojali prikupiti čim više ljudi da se uključe u tromjesečnu misiju nekupovanja odjeće, a ja sam entuzijastično uskočila na vlak “dobrih promjena”. Koliko se pridruženih držalo “obećanja” bez da je iti jednom u ta tri mjeseca kliknulo “add to cart” ne možemo sa sigurnošću znati, no ideja Slow Fashion Movementa bila je jasna – jedina šansa da promijenimo svijet je kroz ujedinjenu, globalnu akciju koja će kao posljedicu imati zdravije navike kupovanja nezanemarivog broja potrošača i efekt koji će biti nemoguće previdjeti. Iako je ideja vrlo utopistička, a materijalizam koji je inficirao društvo teško će se iskorijeniti s nekoliko fashion detoxa, onaj mali idealist u meni i dalje smatra da je, u globalnoj shemi stvari, bolje raditi išta nego ništa i da svakom, pa i najmanjem naporu za poticanjem pozitivnih promjena treba aplaudirati.
Da mi je post od shoppinga i više nego nužan shvatila sam neki dan kada sam u ormaru nabasala na par bermuda koje sam, u histeriji pod nazivom “opet nemam ništa za obuć” kupila nekoliko tjedana ranije i potpuno ih izbrisala iz memorije.
To da sam zaboravila da u ormaru imam nešto za što sam nedugo prije smatrala da “bez toga ne mogu” bio mi je sasvim dovoljan alarm da preispitam što me navelo da ih uopće kupim. “Lijepe su i sigurno ću ih nositi”, tješila sam se dok sam skenirala ostatak svoje garderobe uviđajući da većinu stvari koja uredno visi na vješalicama ustvari uopće ne nosim. Kada bih radikalno odvojila ono što mi je korisno, od onoga što tamo stoji tek toliko, “da se nađe” ili “jer će mi se jednom možda opet sviđati”, ostala bih vjerojatno na grubih 50% inventara. To je poprilično luda spoznaja jer sam inače itekako svjesna utjecaja modne industrije na eko-sustav, gorljivo kritiziram haulove na TikToku na kojima se klinci bezumno razbacuju desecima komada odjeće koji im stižu u gigantskim kutijama, i s nevjericom gledam u tužne prizore iz reportaža u kojima se tone i tone odbačene odjeće kotrljaju afričkom obalom. No, svoj toj informiranosti i korigiranim kupovnim navikama unatoč, svejedno povremeno upadnem u spiralu bespotrebnog shoppinga, a iako u mom ormaru više nema mjesta za odjeću, očito je da ima mjesta za napredak.
Baš zato, oduševio me pothvat u koji se upustila moja bivša kolegica, marketingašica Ana Jerneić koja je drugi puta dosad krenula na jednogodišnji shopping detox sa spoznajom da joj više ništa ne treba i da svega ima dovoljno. Kada bi svi uvidjeli da postoji taj prozorčić za promjenu na individualnoj razini, učinak bi bio golem.
Uskoro krećeš na još jednu rundu shopping detoxa u trajanju od godinu dana, a kroz tu “avanturu” si dosad već jednom prošla. Što te ponukalo da odlučiš čitavu godinu ne kupovati novu odjeću?
Prvi puta kad sam napravila pauzu razlog je bilo puno previše svega u ormaru. Negdje u toj silnoj ponudi i dostupnosti odjeće i obuće izgubila sam svoj stil. Počela sam se gušiti u količini stvari i jednostavno sam morala stati i predahnuti. Zadnjih 5 godina, koliko je prošlo od prve shopping “dijete”, kupovala sam pametno, planirajući svaki komad odjeće i obuće, napunila ormar vječnim komadima. Sada ne govorim više da nemam što za obući, dapače, imam apsolutno sve potrebno da stanem i napravim još jednu pauzu. Moj stil je klasičan, kupovanje novih stvari bilo bi zapravo, kupovanje jedno te istih stvari.
S obzirom na to da živimo u vremenu konzumerizma i trendova koji nas vječito mame nečim “novijim” i “sjajnijim” koliko ti je bilo izazovno odlučiti se na takav pothvat i držati ga se?
Prvi puta je bilo strašno izazovno, sada nije toliko, barem za sad. Prvi put sam se odjavila sa svih newslettera. Gasila sve reklame. I konstantno sam se prvih par mjeseci borila sama sa sobom da nešto ne kupim. I ne mami nas samo modna industrija da nešto kupimo, mami nas sve. Generalno algoritam zaista odlično pogađa i teško se oduprijeti. Ovisno što nam je u fokusu u tom trenutku. Stalno je nešto novo dostupno, stalno nam nude novi proizvod bez kojeg nećemo moći živjeti… Je li izazovno? Apsolutno. Svi mi svjesno ili nesvjesno puno trošimo na puno toga nepotrebnog. Hoću li imati uspone i padove, naravno. No jedna godina (ili dvije, tri, ovisi kako ću se osjećati) shopping dijete mi je više nego potrebna. Sada sam jednostavno došla do trenutka da trebam predah, od svega. Ulazim u priču zrelija, bogatija za već jedno takvo iskustvo i znam koliko ću se dobro osjećati kada promijenim naviku kupovanja.
Je li te prethodno iskustvo shopping detoxa naučilo da budeš kreativnija s postojećom garderobom? Nije li suludo da živimo u društvu koje često “ne tolerira” ponavljanje outfita?
Prije 25+ godina kada nismo imali toliku ponudu svi smo bili kreativni, odjeća iz časopisa je uglavnom bila nedostupna i ako smo željeli pratiti modu, mogli smo se osloniti samo na svoju kreativnost. Brza moda, neprestane nove kolekcije, veliki popusti i sve dostupno jednim klikom odvojilo nas je od kreativnosti. Svaka prigoda, nova odjeća. Prije nekoliko mjeseci sam išla na vjenčanje i naravno da sam prvo pretražila ponudu svih shopova, dok nisam otvorila svoj ormar i složila super kombinaciju u kojoj sam se osjećala odlično. To je samo dio razloga zašto sam se odlučila ponovo na shopping dijetu, drugi je zbog moje kćeri.
Kao majka djevojčice vidim da djeca, posebno djevojčice, već u prvom, drugom razredu postaju svjesna ‘važnosti’ odjeće. Kasnije to postaje još izražajnije. I naravno da će i moja kćer doći jednom u to razdoblje života kada će odjeća biti prva na listi, mislim da je danas to neizbježno. Ipak, želim joj usaditi vrijednost da odjeća nije sve i da ima puno važnijih stvari. Želim da moje dijete uči mojim primjerom, koji je pametniji od trpanja ormara novim sjajnim stvarčicama.
I zato, unatoč činjenici da moda ‘ne tolerira’ ponavljanje, ja ih ponavljam. Učim i sebe i nju da je dovoljno pogledati u ormar, a ne kupiti. Novci se mogu potrošiti na pametnije stvari.
Osim što godinu dana nisi kupila niti jednu jedinu stvar, kako je to iskustvo promijenilo tvoj odnos prema odjeći jednom kad si ponovno odlučila da ti nešto treba? Kupuješ li pažljivije ili kvalitetnije?
Godinu shopping dijete iskoristila sam za ponovno stvaranje svog stila. Od tada, kupovala sam s izrazitom pažnjom i prema nekoliko pravila:
- 1. Ako kupujem u trgovini odmah moram smisliti 5 kombinacija i prilika u kojima ću nositi taj komad u glavi, ako ne mogu, znači da nije potreban jer ne paše ostatku ormara.
- 2. Je li to cijena koju sam spremna platiti? U ovaj odgovor ne ulazi samo visina cijene već i kvaliteta materijala, kroj, detalji…
- 3. Najčešće kupujem online, tada vrijede druga pravila. Nikada ne kupujem odmah nakon što napunim košaricu, uvijek ostavim par dana ili par mjeseci pause prije nego se odlučim za kupnju. To što mi se svidjelo tijekom besane noći, ne znači da će mi se svidjeti i ujutro. Ili za par tjedana. I naravno, cijena. Jesam li spremna platiti tu cijenu ili biti strpljiva i pričekati još malo.
- 4. Kada stigne šareni paket doma i kada isprobam, ako nije to to, odmah vraćam. Ne ostavljam odjeću/obuću pa da se naviknem, jer ako odmah nije sjelo, niti neće.
Prije 5 godina napravila sam pažljivi popis kako želim da mi izgleda odjeća u ormaru. Pokrila sam sve životne prilike, prihvatila da je moj stil klasičan i da se u njemu najbolje osjećam i pomalo ga gradila. Na popisu je ostala još samo idealna kožna jakna, ali ona će pričekati. Bez nje zaista mogu. Sada je vrijeme za odmor. Veselim se vidjeti za godinu dana koje će mi promjene donijeti.
