Search

Život u bež tonovima postao je ultimativna stilska aspiracija

Tekst: Manda Javorina


Image: BURO.

Izjava "smeđa s bojom pijeska" je u mojoj glavi (i obitelji) godinama nešto najuvredljivije što se može reći za nečiju estetiku. Jednostavno je sinonim za one masovne zločine protiv ljepote iz osamdesetih i devedesetih u obliku gigantskih modularnih smeđih ormara u stanovima s tapisonima i tapetama u boji pijeska i kutnim garniturama prevelikim za prostor u kojem se nalaze. U mojoj svijesti, to strašno "smeđa s bojom pijeska" doslovno evocira miris zaprške i nepismenost onog koji isto izgovara kao pohvalu. Prihvaćam da me zbog toga prozovete snobom, ako mislite da je tako. Ipak, malo po malo, moji Saved folderi na Instagramu i boardovi na Pinterestu bez sumnje pokazuju jedno te istu tendenciju, bilo da je u pitanu odjeća ili uređivanje (još uvijek zamišljenog) salona, a to su sve nijanse bež, krem, boje pijeska - i pokoja smeđa. I eto mi sad!

Ne samo da uopće nisam bila u stanju da ih jako dugo vremena spojim sa svojom ranije spomenutom uvredom nego kad mi je na taj nesklad ukazala prijateljica koja je arhitektica, mislila sam da je pogriješila. Ali nije. Ja sam, nekako, postala bež i boja pijeska osoba. I ne samo ja, sve ono što se nekad zvalo beau monde danas je svakako u nekoj bež, smećkastoj nijansi. Aspiracija kao takva, prešla je u ovaj tonalitet, a on postao ultimativni simbol luksuza (a od onih ormara se udaljio tisućama svjetlosnih godina). Fasada, torba ili grudnjak od kašmira - nebitno je - osjećaj je isti i želimo ga svi.

Jedan dio modnih povjesničara smatra sve ove nijanse, a pogotovo khaki, bojama zla. Te su boje, naime, povezane s britanskim kolonijalnim uniformama i nebrojenim zločinima koje su ljudi koji su ih nosili činili. Povezanost te boje s vojskom ne može se negirati kroz vjekove, čak je i najpoznatiji baloner na svijetu, odnosno trench coat, nastao za vrijeme Prvog svjetskog rata kao dio uniforme. Upravo negdje u to vrijeme, počeli su da ga nositi i civili i nakon toliko vremena i izmijenjenih referenci, zaista mislim da je sasvim u redu danas smatrati bež običnom bojom, poput bilo koje druge. Yves Saint Laurent (i Veruschka) bili su stepenicu između korisnog i glamuroznog koju je bež boja uspješno preskočila, a zatim su stigle osamdesete i yuppiji - razdoblje u kojem je bež apsolutno vladala, ne puno drugačije od današnjeg trenutka.

Upravo tada na svoj tron su se popeli brendovi Giorgio Armani, Max Mara, američki minimalisti... Danas su se filmovi "Zaposlena djevojka" i "Američki žigolo" vratili kao glavne modne reference i ako bolje pogledate sve je tu - od oversized sakoa u nijansama pijeska pa sve do bijelih tenisica (koje danas, doduše, modno osviješteni ne mijenjaju štiklama kada stignu na posao). Želimo mekoću, sunčeve zrake, harmoniju koja je gotovo bez kontrasta. Upravo ta harmonija vrlo vjerojatnos toji iza naše kolektivne opsesije ovom paletom tonova - ona je sve što nam u svakodnevici fali. Ultimativni eskapizam. Je li netko rekao Instagram?

Leave a comment

više